Prvi udarci su jako bolni, kasnije ste već spremni da krvoločno grizete u samodobrani

-

 Supruga lidera Naroda i pravde i novinarka Aljazeere Balkans, Dalija Hasanbegović-Konaković progovorila je na svom Facebook profilu o paklu koji je proživjela prije nekoliko godina, a donekle proživljava i sada, kao dio javnog linča kojem je (bila) izložena njena porodica. Riješila je, kako sama kaže, da olakša dušu i prvi put u javnost iznese detalje "Kafkinog procesa na sarajevski način"...   

Pravna država, demokratija, sloboda, ljudska prava, višestranačje i ostale bajke. 

Čitali ste po portalima o tom sudskom postupku protiv bivše glavne tužiteljice optužene da je, između ostalog, pokušavala nesto Dini da "pronađe" pod svaku cijenu. Sud radi svoje, na kraju će svakako biti da je "sve po zakonu", mogli bismo patentirati taj princip. I ne pišem zbog toga jer ništa ni ne očekujem. Ali sad bar mogu olakšati dušu i ispričati vam kakav je bio zivot u išekivanju Kafkinog procesa na sarajevski način.

Nijedna presuda neće nadoknaditi pretrpljeni strah iz te 2018. kada smo sa mnogo strana dobijali informacije da se radi sve da Dino bude uhapšen. Svaka moja smjena u kojoj je Dino ostajao sam kući sa Kianom, tada malo starijom od godinu, bila je praćena planom A, B i C, ako odluče da ga uhapse, ko momentalno može doći i preuzeti dijete da je maksimalno poštedimo traume. Mame će jedine shvatiti tu paniku i bol u stomaku kada sa posla pošaljem poruku, a odgovor ne stigne odmah.

Taman smo se navikli na iščekivanje hapšenja, a onda su nas zvanično obavijestili da otvaraju istragu protiv jedne druge osobe jer je postojao osnov sumnje da traži ljude koje će angazovati da izvedu napad (zbog osvete) na Dinu i njegovu porodicu. Tako nam je već dvogodišnje dijete u parkiće, šetnje, prodavnice počelo ići sa sa tetom i zaštitom (koju sami plaćamo, podrazumijeva se). Živite kao normalo, idete na posao, baš nikome ništa ne govorite i poluludi zovete tetu 20 puta dnevno da vidite je li sve uredu. Usput dubite na glavi da izmislite načine da ni teti ni vašem djetetu, ni ostaloj djeci sa kojom se igra, ništa ne bude čudno.

 I živite u glavnom gradu evropske države, a čekate da vas neko probudi da konačno izađete iz filmskog trilera. Ili horora. Ne znam više. Naviknete svake sekunde biti spremni na samodobranu i zaštitu.

Onda se takva atmosfera linča stvori da shvatite da (ne daj Bože da vam treba) dijete ne biste smjeli odvesti u glavnu pedijatrijsku kliniku u gradu (uz moje beskrajno poštovanje za sve predivne stručne doktore koji tamo rade, njega je sigurno vrhunska, ali moj strah, zbog razloga nevezanih za te ljekare, je veći).

Svemu ovome priključe se botovi. Prvo Dini crtaju kokarde na čelu, prozivaju ga četnikom, izdajicom i otvoreno sugerišu ljudima da bi najveći čin patriotizma bio ubiti izdajnika, a onda koplja usmjere na mene-pokrštavam Bošnjake, gulenovka, špijunka, nova Mira Marković, nema šta nisam u tim bolesnim mozgovima, pa sve do fotomontaže kojom Soroševo lice pretvaraju u moje.

Pa se i na to naviknete. Prvi udarci su jako bolni, kasnije ste već spremni da krvoločno grizete u samodobrani.

Onda dođe korona i Dinina junska vrlo ozbiljna dvostrana upala pluća. Klinička slika koja je zahtijevala hospitalizaciju, a u to vrijeme postojala je samo jedna covid bolnica u Sarajevu. Puna divnih požrtvovanih ljekara, ali opet tamo nismo smjeli. Morali smo praviti planove da ide za Tuzlu ili Zenicu ako mu zatreba bolnička terapija kisikom, jer u Sarajevu, po tadašnjim pravilima koja su važila za tretman zaraženih, nije bilo alternativa. Možete zamisliti kako je bilo slušati u stanu muža koji se skoro guši od kašlja, nemati pojma treba li mu neka jača terapija ili drugačija njega i strepiti od svakog očitanja pulsnog oksimetra.

 Srećom, nije trebao kisik. Ali se ja još nisam riješila grča te neizvijenosti - šta ako hitno treba u bolnicu. A bolnica u drugom gradu.
I tako sada kad nam srdačno, nasmijano, prijateljski priđu ti neki ljudi zbog čije priče, pisanja, djelovanja je dijelom stvoreno ludilo koje živim vec skoro tri godine, obično po pravilu Kiana uperi prstom u tu osobu i pita Dinu "zašto je taj čiko fuj?", jer nije shvatila mamino objašnjenje ko je prišao.

Licemjerni, beskrupulozni, beskarakterni beskičmenjak je previše komplikovan opis za dijete koje tek puni četiri godine. FUJ je sasvim prikladno. Riječima usko, mislima široko. FUJ. I čike i "demokratske" metode.

Samo se držim svoje omiljene sufijske mudrosti "i ovo će proći". A i ona narodna sa kopanjem jama je isto prikladna - napisala je Dalija Hasanbegović-Konaković.

Pravna drzava, demokratija, sloboda, ljudska prava, visestranacje i ostale bajke.
Citali ste po portalima o tom sudskom postupku protiv bivse glavne tuziteljice optuzene da je, izmedju ostalog, pokusavala nesto Dini da "pronadje" pod svaku cijenu. Sud radi svoje, na kraju ce svakako biti da je "sve po zakonu", mogli bismo patentirati taj princip. I ne pisem zbog toga jer nista ni ne ocekujem. Ali sad bar mogu olaksati dusu i ispricati vam kakav je bio zivot u iscekivanju Kafkinog procesa na sarajevski nacin.
Nijedna presuda nece nadoknaditi pretrpljeni strah iz te 2018. kada smo sa mnogo strana dobijali informacije da se radi sve da Dino bude uhapsen. Svaka moja smjena u kojoj je Dino ostajao sam kuci sa Kianom, tada malo starijom od godinu, bila je pracena planom A, B i C ako odluce da ga uhapse ko momentalno moze doci i preuzeti dijete da je maksimalno postedimo traume. Mame ce jedine shvatiti tu paniku i bol u stomaku kada sa posla posaljem poruku, a odgovor ne stigne odmah.
Taman smo se navikli na iscekivanje hapsenja, a onda su nas zvanicno obavijestili da otvaraju istragu protiv jedne druge osobe jer je postojao osnov sumnje da trazi ljude koje ce angazovati da izvedu napad (zbog osvete) na Dinu i njegovu porodicu. Tako nam je vec dvogodisnje dijete u parkice, setnje, prodavnice pocelo ici sa sa tetom i zastitom (koju sami placamo podrazumijeva se). Zivite kao normalo, idete na posao, bas nikome nista ne govorite i poluludi zovete tetu 20 puta dnevno da vidite je li sve uredu. Usput dubite na glavi da izmislite nacine da ni teti ni vasem djetetu ni ostaloj djeci sa kojom se igra nista ne bude cudno.
I zivite u glavnom gradu evropske drzave, a cekate da vas neko probudi da konacno izadjete iz filmskog trilera. Ili horora. Ne znam vise. Naviknete svake sekunde biti spremni na samodobranu i zastitu.
Onda se takva atmosfera linca stvori da shvatite da (ne daj Boze da vam treba) dijete ne biste smjeli odvesti u glavnu pedijatrijsku kliniku u gradu (uz moje beskrajno postovanje za sve predivne strucne doktore koji tamo rade, njega je sigurno vrhunska, ali moj strah, zbog razloga nevezanih za te ljekare, je veci).
Svemu ovome prikljuce se botovi. Prvo Dini crtaju kokarde na celu, prozivaju ga cetnikom, izdajicom i otvoreno sugerisu ljudima da bi najveci cin patriotizma bio ubiti izdajnika, a onda koplja usmjere na mene-pokrstavam Bosnjake, gulenovka, spijunka, nova mira markovic, nema sta nisam u tim bolesnim mozgovima, pa sve do fotomontaze kojom Sorosevo lice pretvaraju u moje.
Pa se i na to naviknete. Prvi udarci su jako bolni, kasnije ste vec spremni da krvolocno grizete u samodobrani.
Onda dodje korona i Dinina junska vrlo ozbiljna dvostrana upala pluca. Klinicka slika koja je zahtijevala hospitalizaciju, a u to vrijeme postojala je samo jedna covid bolnica u Sarajevu. Puna divnih pozrtvovanih ljekara, ali opet tamo nismo smjeli. Morali smo praviti planove da ide za Tuzlu ili Zenicu ako mu zatreba bolnicka terapija kisikom jer u Sarajevu, po tadasnjim pravilima koja su vazila za tretman zarazenih, nije bilo alternativa. Mozete zamisliti kako je bilo slusati u stanu muza koji se skoro gusi od kaslja, nemati pojma treba li mu neka jaca terapija ili drugacija njega i strepiti od svakog ocitanja pulsnog oksimetra.
Srecom, nije trebao kisik. Ali se ja jos nisam rijesila grca te neizvijenosti-sta ako hitno treba u bolnicu. A bolnica u drugom gradu.
I tako sada kad nam srdacno, nasmijano, prijateljski pridju ti neki ljudi zbog cije price, pisanja, djelovanja je dijelom stvoreno ludilo koje zivim vec skoro 3 godine, obicno po pravilu Kiana uperi prstom u tu osobu i pita Dinu "zasto je taj ciko fuj?" jer nije shvatila mamino objasnjenje ko je prisao.
Licemjerni beskrupulozni beskarakterni beskicmenjak je previse komplikovan opis za dijete koje tek puni 4 godine. FUJ je sasvim prikladno. Rijecima usko, mislima siroko. FUJ. I cike i "demokratske" metode.
Samo se drzim svoje omiljene sufijske mudrosti "i ovo ce proci". A i ona narodna sa kopanjem jama je isto prikladna.
Izvor: Informativa.ba,
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara