Kada među Ljubijancima i Prijedorčanima širom svijeta kažete Muhamed Cerić-Cera uglas će vam svi reći najbolji bek s izvanrednim sportskim i ljudskim kvalitetima kojeg je FK Rudar u svojoj bogatoj historiji imao. Iako bi po izgledu još mogao "ganjati" loptu, davno je objesio kopačke o klin, novu životnu sportsko-društvenu karijeru "zahvaljujući" agresiji na Bosnu i Hercegovinu ostvario je u dalekoj Švedskoj. Tamo je uz dosta sreće stigao 1992. godine, o svom životnom putu Cera je otvorio svoju dušu za nas:
 
 „Kao četrnaestogodišnji dječak 1974. godine upisujem se u juniore FK Rudara, samo četiri godine kasnije postajem standardni bek tima. FK Rudaru iz Ljubije posvetio sam kompletnu karijeru. Igrao sam do 1990. godine i u tom periodu čuvao niz izuzetno kvalitetnih protivnika poput Semira Tucea Velež, Drulovića iz Sutjeske, Nebojšu Novakovića iz Famosa Hrasnica. Druga jugoslovenska liga u kojoj je Rudar često igrao bila je izuzetno kvalitetna, bio sam borben ali sam uvijek išao na loptu, nikada na igrača. U karijeri sam promijenio oko 25 trenera, ni s jednim nisam imao problema, jer sam uvijek poštovao hijerarhiju u timu. To su bila divna vremena, svi mi igrači bili smo uposlenici Rudnika željezne rude Ljubija i naše radno mjesto bio je zeleni teren. Rudnik nam je bio glavni sponzor, ništa nam nije manjkalo, imali smo obezbijeđene pripreme u Biogradu na Moru i na Mrakovici, redovne plate i premije, plaćene troškove. Uglavnom, timu nije smjelo ništa faliti." kaže Muhamed Cerić-Cera.
 
Sa sjetom nastavlja.....
 „Sav taj lijepi život prekinula je prokleta agresija na Bosnu i Hercegovinu. Iz domovine sam sa suprugom i troje male djece 'izašao' 20. avgusta 1992. s konvojem za Travnik koji je najgore prošao. Naime, preko 200 osoba je tada ubijeno na Korićanskim stijenama. Luda sreća nas prati, kupujemo autobuske karte za München, idemo iz Zenice preko Posušja za München, ali preko Madžarske i tu su nas izbacili zbog neispravnih dječijih pasoša. Ostajemo u Zagrebu narednih 16 dana, vadimo dječije pasoše, predomišljamo se i odlazimo za Švedsku."
 
Švedska novi početak....
 
„Dolazimo u jedno manje švedsko mjesto Hallstahammar, početkom 1993. počinjem igrati za lokalni klub koji se takmičio tada u 4. ligi Švedske. Pored toga, aktiviram se oko formiranja našeg udruženja i već u martu osnivamo bosanskohercegovačko udruženje 'Ljiljani'. Mene su izabrali za predsjednika i time počinje moje društveno angažovanje u Švedskoj. Bili smo svjesni da se moramo što više angažovati kako bi ostavili ratne traume iza nas i humanitarno pomogli našoj domovini. Naravno, fudbal je bio najbolji lijek. Imali smo oko 20 omladinaca koji su igrali turnire i pobjeđivali smo zaredom 15 puta. Sredinom 1994. polažem kurs jezika za SFI prevodim svoju diplomu mašinskog tehničara i 1995. dobivam posao u svojoj struci u 60 km udaljenom gradu Enköping i s familijom se preseljavam tamo.
Po dolasku u novi grad i moja supruga je položila sve potrebne ispite i također dobila posao u svojoj medicinskoj struci. Naravno, stupam odmah u kontakt sa sportistima i učlanjujem se u bosanskohercegovačko udruženje 'Vänner' - drugovi u prevodu. 1995. počinjemo s organizovanjem fudbalskih turnira i rekreacija za sve generacije, igramo jednom sedmično već 25 godina za svoju dušu, a i zbog druženja. Uz to pošto sam tada već bio ostario za aktivni fudbal, tražim novi angažman u nogometu i 1998. upisujem kurs za fudbalske sudije. Osjećam se super u novoj ulozi, počinjem suditi od najniže lige div. 7 i već i 2003. sudim div. 3 i dobivam najveće odlikovanje lokalnog sudijskog udruženja Bronzana pištaljka. Nažalost, 2004. povređujem koljena i pištaljku 'vješam o klin', jer ipak zdravlje je bilo najpreče.
 
Prvo Svjetsko prvenstvo bosanskohercegovačke dijaspore u malom fudbalu u Linzu 2004. 
 
Moj kolega Muhamed Mujakić 2004. godine moli me da ispred Saveza bh. udruženja idem s njegovom ekipom na Prvo svjetsko prvenstvo bosanskohercegovačke dijaspore u Linz u Austriju. Tada sam vidio da ta manifestacija ima budućnost i postao sam njen redovni učesnik. Naime, 2005. godine dobivam ulogu koordinatora za sport u bh. savezu Švedske i na toj funkciji ostajem do 2017. godine. Radio sam ono što sam volio, organizovanje fudbalskih turnira po cijeloj Švedskoj i vođenje reprezentacije Bosanaca i Hercegovaca iz Švedske na svjetska prvenstva bosanskohercegovačke dijaspore. Poštovao sam pravila saveza, davao sam šansu samo omladincima koji su bili aktivni u svojim udruženjima i isključivo jedan od roditelja morao je biti porijeklom iz matične zemlje. U mome mandatu za 12 godina oko 100 različitih omladinaca igralo je na svjetskim prvenstvima. 
 
Švedska je 2013. bila domaćin Svjetskog prvenstva u malom fudbalu koje je igrano u Västeråsu. 
 
To prvenstvo koštalo je oko 30 000 eura i to smatram krunom svog rada. Zajedno s kolegom Smajom Murguzom uspjeli smo okupiti sve naše snage, naša udruženja u Švedskoj i zaista uspješno organizovati jedno ovako zahtjevno takmičenje. Poslije turnira na zabavi bilo je prisutno oko 600 osoba. Ja se sad ponosim s tim da sam imao priliku da ja budem domaćin Bosancima iz Hercegovcima iz 12 zemalja."
 
Humanitarni aspekt
 
„Također moram naglasiti da je većina naših turnira imala i humanitarni karakter i tu bih posebno istakao mog kolegu iz lokalnog udruženja prepoštenog Saida Džihića koji je zajedno sa mnom aktivan od prvog dana. Do sada smo odradili preko 100 turnira za ovih jubilarnih 25 godina našeg sportskog rada. Tako smo nakon svakog turnira višak novca slali sportskim kolektivima u domovini, prošle godine poslali smo 1000 eura Bratstvu iz Kozarca."
 
Familija na prvom mjestu......
 
„Pored svih tih odricanja bio sam na raspolaganju svojoj familiji koja je imala dosta razumijevanja da su mene te silne aktivnosti održale u sportskoj i vitalnoj kondiciji. Hvala supruzi Adisi i mojoj ponosnoj djeci Dini, Ajli i Lejli. Sad će biti više vremena za unučad, a već je 4 akobogda." 
 
Za kraj, žališ li za nečim?
 
„U sportskom smislu da žalim za jednom propuštenom sportskom šansom. Zbog povrede nisam odigrao svoju životnu utakmicu. Igrali smo prvenstvenu utakmicu protiv Varteksa iz Varaždina i 20 min ušao sam u jedan duel malo neoprezno i osjetio sam jaki bol, pukao mi je mišić zadnje lože i odmah sam bio zamijenjen. Za četiri dana igrali smo uzvratnu utakmicu polufinala Kupa Jugoslavije protiv mostarskog Veleža. Ja sam pauzirao mjesec dana i naravno propustio sam tu životnu utakmicu, koja se igrala uz direktni TV prenos i prepun stadion. To je bilo 1989. polufinale KUPA Jugoslavije u Mostaru 1:0 za Velež u utakmici gdje sam pružio odličnu partiju, nažalost meč u Prijedoru sam odgledao sa tribina,a bilo je 1:0 za Rudar, na penale smo ispali, a Velež je tom pobjedom ovjerio kartu za finalni meč. Uvijek ostaje žal da sam igrao možda bih dao gol prilikom izvođenja penala......ovako!"
Izvor: Informativa.ba,
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara