Danas, šest godina poslije sjedim u istoj sobi. Onda, kada je svaka noć djelovala kao da dna nema, kao da tamom ukleta svanuće nikad neće dočekati, kada su strahovi postali uspavanke a samoća jedino društvo, mislio sam da nikad iz nje neću izaći. Vjerujte mi, ni sam ne znam kako, taj mrak uspijevao je da živi i traje čak i tokom obdanice. 

Tokom obdanice selio se iz sobe u mene, a tokom noći vraćao bi se iz mene u sobu. Nije se odvajao od mog naličja kao kakav parazit. Kada bi snaga njegovog crnila počinjala da kopni, hranio bih je mojim mislima. U tome sam nalazio nekakvo bizarno, tvrdoglavog djeteta zadovoljstvo. Neosnovano, ali ipak nekakvo, dovoljno da mi budi osjećaj da sam makar na trenutke, dok mislim te mučne misli, u pravu. Kada čovjek nije sretan, iz njemu znanih mazohističkih razloga odlučuje da, ako ništa drugo bude u pravu, sve i na uštrb svog spokoja. 

Teško je bilo nositi se sa njim. Kad te vrtlog svakodnevnice pusti da nakon što skineš radničko odijelo i fantomku sa lažnim osmijehom pogledaš u sebe – ti i dalje vidiš njega. A kada pomisliš da od njega možeš pobjeći sutradan kad opet obučeš taj kapitalistički kombinezon i razvučeš usiljeni kez – krene da te prati i zamračuje svaki kubni metar zapremine koju tvoja duša u trodimenzionalnom prostoru zauzima. 

Onda, kad je jastuk i dalje žuljao tuđim mirisom a otrovana duša pekla izdajom, izgledalo je kao da protivotrova nema, svanuća nema, sigurnosti nema. Toliko dugo ostaneš u tom mraku, da zaboraviš i gdje je prekidač, i kako bi zamijenio sijalicu, i gdje stoji sijalično grlo. Sjećaš se jedino, i to vrlo, do u detalj jasno, mape svoje boli. Kad bi ti neko u sred tog mraka dao olovku umio bi na zidu da nacrtaš preciznu topografsku kartu svog emotivnog stanja i svaku bol obilježiš sa X iako ti, duboko u sebi, znaš da svako to X ima i ime i prezime, i boju očiju, i miris kože, i broj telefona koji znaš napamet, i omiljeni slatkiš. Lakše ti bude da udariš taj krstić, prekrižiš to što boli, u nadi da će možda baš zbog tog vapajskog krasnopisa tvoje nemoći i očaja i nestati. Ali avaj… 

Bila je to godina jalova za sreću. 

Plodonosna za strahove. Za nemire. Za odustajanje od sebe, od želja, od vizija. Kao kakva ustajala močvara nepogodna za ljubičice i božure ali milostiva za korov i pijavice. 

-


Danas, 312 nedjelja poslije, iako je soba u kojoj sjedim ista… Ja nisam isti. Zato i ona djeluje pitomije. Provjetravam je češće novim mislima. Sada miriše na omekšivač sa terase i dodire sa ivice požude. U krevetu, samo ponekad, sada žuljaju mrve od pojedenih sendviča koje dijelim sa novim parom očnjaka u ono doba noći kada je najmanje poželjno jesti. Ali zato i najslađe. Ti očnjaci, bezopasni su. Ostavljaju tragove po vratu zbog strasti a ne zbog slabosti. 

Soba je ista. Ali ja sam drugačiji. 

U međuvremenu razdanilo se. Mrak nije prestao da postoji, ali sam ja naučio šta s njim. Više ne tražim prekidač ni sijalice, niti bilo kakve ljude da za mene popravljaju tako prirodnu stvar kao što je mrak. Danas  – ja sijam. Iako neke okolnosti mogu da zaklone sreću kao što oblaci mogu da zaklone Sunce, oni ne mogu da spriječe dan da svane. Iako muka može da zakloni radost, ona ne može da spriječi sreću da se događa. Negdje gore Sunce stalno sija, iako ga mi ne vidimo uvijek. Ne prestaje da sija, samo mi prestajemo da ga vidimo. Dok se ne raziđu oblaci. Dok Zemlja ne obrne još jedan đir oko sebe same. Ili dok ne prestane da nam bude bitno da ga vidimo, jer vjerujemo da uvijek sija. To je trenutak kada zbog vjere počnemo da nosimo Sunce u sebi. 

Kad sam u mrak prestao da gledam, prestao sam i da ga vidim. A kada sam počeo da mislim o svjetlosti, svjetlost sam i postao. Danas, 2190 i kusur dana poslije, moje strasti nadjačale su moje strahove. Moja potreba za ljubavlju nadjačala je potrebu za osvetom, a vjera sumnju. Danas, kockice se konačno sklapaju. I to ne samo na svoje mjesto, već i u smisao. Danas shvatam, i zbog toga dižem dlanove ka nebu, da sam zahvaljujući tom mraku našao svoju svjetlost. Da sam zahvaljujući tome što sam bio prevaren našao pravu ljubav i da sam zahvaljujući putu bez jasnih putokaza prokrčio sopstveni. 

Danas, poslije više od 53.000 sati, kroz ove riječi dajem plamen svoje vatre tebi neznanče koji čitaš, da ti kao svijeća osvjetli mrak po kome možda hodaš. Dajem ti ga znajući da je zarazan, da može postati oganj, da te može ugrijati i podsjetiti da je pravi put već pod tvojim stopalima. Dajem ti ga da mi ga nikad ne vratiš! Nego ga, kad ta varnica mog svjetla u tebi postane vječna vatra, pa makar i njoj trebalo 2190 i kusur dana, daj nekom drugom ko u tom trenutku misli da mu mrak gazduje.

Oznake:
Izvor: Informativa.ba, blogdan.rs
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara