Ono što, iznad svega, fascinira kod Latićeve drame „Gazija“ jeste spoznaja da je istoimeni lik važan samo formalno, sadržajno, a glavni lik je Bosna i njeno Sarajevo

Nedžad Latić -

Ne sjećam se kad me je neko umjetničko djelo impresioniralo kao pozorišna izvedba drame „Gazija“ koju je napisao Džemaludin Latić, za neupućene čitaoce da naglasim, moj rođeni brat. Ali sigurno ne bih pisao ovu kolumnu da istaknem samo bratovo djelo, čega se inače klonim, da me se predstava nije višedimenzionalno dojmila.

Kažu da je Rešad Kadić koji je kao fanatični mladi komunista bio završio u bajbukani, valjda kao trockista, prolazio pored Gazi Husrev-begove džamije u pratnji dječaka, valjda bratića, pa mu je dječak postavio nekoliko pitanja o toj građevini. „A, ko je bio taj Gazija?“, upitao ga je dječak. Kadić se zastidio nakon što je zamucao nemogavši dati pristojan odgovor dječaku. Zato će mu Kadić ispjevati jedan od najljepših spjevova koji ide kao prilog njegovom vrlo popularnom mevludu. Navodno je ovo pitanje bilo sevep Kadiću da dođe tobe i postane jedan od najomiljenijih bosansko-muslimanskih pjesnika.

A da je mene, kao učenika Gazi Husrev- begove mederese neko zaustavio i postavio isto pitanje kao i spomenuti dječak, i sam bih ostao nijem. Baš se ne sjećam da smo u medresi imali čas posvećen Gazi Husrev begu. Tek u poznoj mladosti pročitao sam „Spomenicu“ od Hamdije Kreševljakovića posvećenu Gazijinim hajratima. A živu priču o Gaziji čuo sam negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća od derviša Kazim-babe. Moja generacija ga se sjeća po crnim turkovijastim brkovima, naočalama sa debelim staklom, te crnom beretkom i crnim bosanskim čakširama, kalošama i raspuhanom maslinastom mantilu dok prolazi pored Sebilja rastjerujući golubove… Njegovu priču o Gazijinom odunluku snimio sam na kasetu koju ću dati Džemi da bi on napisao poemu „Odunluk“ povodom neke obljetnice GHB-medrese.

Poslije rata svašta se pisalo o bošnjačkim velikanima pa i o Gaziji. Nema književne kritike pa da počisti taj hamelj i smetlje. Bio bi to veliki sevap ravan onome ko se duiše i počisti džamijske hareme i mezarove dobrih i pobožnih ljudi u njima.

Svi oni iz moje generacije, koji smo bar voljeli knjigu, svoje ćitabe i svoje pisce, „slabi“ smo na Mešu Selimovića. Ali, nerviralo nas je to da je pisac jednu savremenu radnju, ubistvo brata, u svom romanu „Derviš i smrt“ prenio u daleki turski vakat, pa smo se morali posebno upinjati i dovijati da dokučimo šta je pisac htio kazati. I pored toga godilo nam je što poglavlja počinje Kur'anom, potom opis tekije na Bentbaši itd. Povrh svega nam se svidjelo to što Meša govori o Bosni pa smo te citate izdvajali i učili napamet.

Ono što, iznad svega, fascinira kod Latićeve drame „Gazija“ jeste spoznaja da je istoimeni lik važan samo formalno, sadržajno, a glavni lik je Bosna i njeno Sarajevo. Dok sam gledao dramu “mislio sam na daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu koju ni sama svjetlost islama nije mogla potpuno nego samo djelomično obasjati”, kako je to opisao Ivo Andrić u priči „Most na Žepi“.

Čak, za razliku od Selimovića, koji „bježi“ s radnjom u daleki turski vakat, Latić u svojoj drami vraća Gaziju u „obasjanu Bosnu“, kroz likove Gazije, Ivana /Murata, Sevde, Diše, Neslišah, kao i onu drugu, mračnu kroz likove murtata, begova i kadija. Autor se naročito okomio na “pokvarene pobožnjake” a najgori među njima su muftije koje izdaju fetvu za smaknuće Gazije; na suprotnoj strani je lik šejha Lutfullaha koji iskreno živi islam i žrtvuje se za nj – kao i Gazija, kao i Ivan / Murat, za razliku od “službene uleme” koja samo ždere vakuf. Dok radnjom vrhune likove Ivan i Gazi Husrev-beg zbog ljubavi po pripadnosti istoj zemlji, regiji, istom rodu…, dotle se prisjećam kako su iz Sarajeva protjerani Kaimi-babu, Mejlija, Meša Selimović, Nerkez Smailagić i kakav su čemer zbog islamijeta u njemu okusili šejh Halid Salihagić, Mehmed ef. Handžić, Kasim ef. Dobrača, Ahmed Smajlović…

Kao što se Hamlet zapravo nikad nije do kraja pročitao – i kao što je to takva drama da se on nikada neće moći do kraja pročitati, jer je takav njegov jezik, njegovi postupci, zagonetni monolozi i dijalozi, tako će trebati da proteče mnogo vode Miljackom da se pročita ovo Latićevo djelo. Najzagonetnija je smrt Sevde i njezinog osmanskog potomka, potomka Gazi Husrev-bega; užasna smrt koja se dešava u društvu obasjane Bosne; oni iz mračne Bosne ubijaju ne samo Sevdu nego i njezino čedo u njezinoj utrobi pletećim iglama. Šta je pisac htio ovim kazati? To će odgonetati kritičari, a ja smatram da je glavna poruka u tome što pisac dramskom vještinom pokazuje kako funkcionira zlo u društvu koje formira islam; Sevda liči na Shaekspearovu Desdemonu iz Othela, koju njezin muž ubija dok se ona moli u bijelom krevetu; (Šekspir Latićev prvi učitelj u dramskoj književnosti), Dezdemona – najljepši lik kršćanke u svjetskoj književnosti; Sevda – najljepši, najpotresniji lik muslimanke /derviša bar u bh. dramskoj književnosti; pisac je toliko vješt da su u jednom momentu svi njegovi likovi u pravu iako se razlikuju u svome smjeru; u tome ukrštanju – strada Gazi Husrev-beg – poslije Sevde, najtragičniji lik naše dosadašnje dramske književnosti. Ali smatram da Latić kao, učenik Šekspira i Meše, u ovom ubistvu govori o sebi, tj. o svome vakufu ili svome spisateljskom djelu / djetetu- koga razni Balibezi i muftije žele ubiti – kao što su bili ubili „Derviša i smrt“, kao i sve što je vrijedno iz muslimanske komponente bh. književnosti. Pisci te književnosti ne mogu sačuvati svoju živu glavu. Latića su hapsili komunisti i zamalo nije umro od dvostrukog trovanja u zatvoru. Zatim su ga Alijini nasljednici opanjkali da zamalo nije zaglavio u Guatanamu kao „fundamentalist“. I do danas jurišaju na njegovu glavu, nakon čega je iz njihovih čeljusti pobjegao u Istanbul. Kao i Meša, on ne mari toliko za svojom glavom koliko za svojim djelima, koje spašava od ubistva od strane antiislamskih vlasti i najgorih pokvarenjaka – vjerskih službenih učenjaka!

Latić kao nasljednik duhovnog vakufa svoga oca i majke, dvoje skromnih seoskih muslimana, i Gazi Husrev-bega, čiju je medresu završio; govori jezikom drevne Bosne ikavicom, jezikom dervišluka sa Oglavka, jezikom svojih roditelja, žrtava mračne Bosne…

Latić kontrira Andriću koji je vidio samo mračnu Bosnu – on vidi obasjanu Bosnu, on njoj pjeva. Pjeva i Sarajevu – ali Sarajevo tamani svoje slavuje i vakife. Kad Neslišah pjeva: „Sarajevo, Sarajevo, spržila te munja, a crni te vrani oplakali…“ to je asocijacija a komunizam i okruženje u ratu; a kad joj šejh odgovara: „Ne kuni, Neslo, ako Boga znadeš, dosta je kamenih svatova po Bosni“! . Kako je ovo snažna veza sa narodnom poezijom…!

Latić poput Shaekspeara piše poeziju u drami – čijim zgusnutim jezikom piše za vječnost, iz prošlosti se vraća u sadašnjicu. Znam, Džemo je onaj divan kjatib Ševki… Pratio je rahmetli Aliju, koji ga nikad nije ni saslušao, a volio ga toliko da nije mogao donositi najvažnije odluke bez njega… I izručio ga je, i to znam, svojim mračnim nasljednicima… u trajno progonstvo… Bojim se za svoga Brata, gdje će on završiti – kao osmanski potomak…

 

/Prvu reprizu drame “Gazi Husrev –beže ili Bukagije”možete pogledati 7. novembra/

 
Oznake:
Izvor: Informativa.ba, The Bosnian Times
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara