-

Cijela avantura traje malo više od tri, ako svratimo na ručak, četiri sata, u jednom smjeru. Zabacim i čekam kapitalca.

Oni više ne mogu autobusom. Ja ih vozim. Boga mi, nikad mi nije mrsko. Kad idemo odavde, kažu idemo kući. Kad idu iz Prnjavora, onda kažu idemo u Sarajevo. Nema greške. Pokušao sam im jednom reći da je i u Sarajevu kuća, da su tamo makar tristo dana u godini, mnogo više nego u Prnjavoru. Otac je odgovorio: ti si u Sarajevu, i tvoji, zato mi volimo Sarajevo. A kuća je samo jedna.

Kad pođemo kući, u Prnjavor, dakle, ukrcamo nešto stvari, babo zaključa stotinu nekakvih brava i katanaca, zavrnemo vodu u šahtu, zatvorimo kapiju, on i to zaključa i zakatanči. Koliko se zaključavaš, da sam lopov, prvi bi mi ti na meti bio, reknem u šali. Nije mu smiješno. Mati, jer je tamo više prostora, sjeda na sjedište iza suvozača. Pokušava u auto ući desnom nogom. Gdje ću, kaže, na toliki put, a da ne uđem desnom nogom. Ja je malo pustim, pati se, onda joj kažem da ne može, ne dozvoljavaju ni fizika ni geometrija. Moraš prvo lijevom. Neće. Napravi krug, uđe iza vozačevog sjedišta, prvo desnom, pa onda bolne i otekle noge premješta na drugu stranu automobila. Traje i to, brat bratu, jedno osam minuta, ali mora desnom.

Krenemo. Ona naglas uči, on joj kaže de u sebi. Kad se to završi, rastabirimo malo dnevne stvari, kako je ovaj, kako je onaj, jesi li čuo, umro, bolestan. Do Kaknja se uvod okonča. Onda ja nabacim temu i ušutim. Moram se, kao, skoncetrisati na vožnju. U stvari, slušam i pokušavam zapamtiti.

Što nikad nisi polagao vozački i što nismo imali auto? Vidi ljepote...

Što će mi u Prnjavoru auto? Đe bih s njim? Im'o sam biciklo. I otkud mi pare za auto? Vazda patnja bila. Odakle bih vas školovao, da sam u auto pare bacao? A svugdje se moglo autobusom, ili vozom, do sestara, i na more, i vama u Sarajevo. Za šta bi mi onda vozačka i služila?

Mati doda da je on, k'o jednom, k'o nešto, htio motor, nikad auto.

Ko, jel' ja, začudi se i pomalo uvrijedi on. Kakav motor? Dođe i do oštrijih tonova. Pa, jesi, htio si, Božiji čovječe, kako nisi htio? Ne znam, ne sjećam se. Eto, ti se ne sjećaš, a ja se sjećam. To il' si ti usnila, il' sam ja nešto budaleso. Eh, čuj motor! Pa da glavu izgubim.

I tako ja, u ulozi njihovog ličnog vozača, pokušavam barem dijelom vratiti ono što su ulagali u nas, u djecu, u mene, umjesto u vozačku, motor ili automobil. Nikad neću uspjeti, ali trudim se. Da Bog da da ih još dugo vozim.

I da još koju priču, još kojeg kapitalca, ulovim!

Oznake:
Izvor: Informativa.ba,
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara