-

Bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer se vratio u Bundestag – doduše sad samo kao gost Znanstvenog foruma Parlamenta. I upozorava: ideja Europe bi mogla propasti.

Već i naslov predavanja Joschke Fischera na Forumu W (Wissenschaftdienst), redovitih tribina Znanstvene službe njemačkog Bundestaga je bio provokativan: "Hoće li Evropa propasti?" Ovaj nekadašnji popularni političar Stranke zelenih bio je uvijek poznat kao netko tko se ne zamara svakodnevnim sitnicama nego traži cjelovit odgovor.

A takav odgovor na trenutna događanja u Italiji nije lako naći. Ovisno o tome kako se stvari promatraju, to se može nazvati bankovnom i krizom zajedničke valute, krizom demokratske politike i moći populista, a onda bi se moglo reći i da je to kriza svjetskog poretka kakav smo donedavno poznavali.

Bivši njemački ministar nema lijepih riječi ni za aktualnu vladu u Berlinu: kancelarka Merkel i njezino društvo bi trebali "prestati s fetišom crne nule", uravnoteženih državnih prihoda i rashoda koje ostvariti u Njemačkoj, ali i koje neumorno propovijedaju i nalažu drugima u Europskoj uniji. Jer tu se sad već radi o čitavoj ideji te zajednice kojoj treba dati novi život. Francuski predsjednik Macron je na sveučilištu Sorbonne iznio svoju viziju i nije ništa drugo nego "skandal", smatra Fischer, što službeni Berlin do dana današnjeg nije uspio sročiti suvisli odgovor na tako važno pitanje.

"A onda bi se bacio novac na stol..."

Još iz doba dok je aktivno sudjelovao u politici, Fischer zna kako je to obično bilo u europskim pregovorima: kad bi se svađa protegla do dugo u noć, „onda bi se bacio novac na stol kako bi se postigao kompromis". Tako je bilo i u njegovo doba, a tako je bilo još i prije, za kancelara Kohla. A činjenica jest: čak i kad bi Njemačka otvorila novčanik za Europu, uvijek bi i sama imala koristi od toga. "S tom blokadom u razmišljanju kako 'oni tamo žele samo naš novac' od Europe neće biti ništa", misli Fischer. I pita se bi li i po pitanju sigurnosne politike bilo drugačije da postoji mentalitet uzimanje, a ne i davanja?

Kada je riječ o sve prisutnijem populizmu i sebičnosti država članica Europske unije, Joschka Fischer se može pohvaliti kako je još godine 2000., dakle prije "velikog praska" Europske unije i njezinog velikog proširenja s 15 na u međuvremenu 28 zemalja članica, ustrajao na "novom političkom osnutku" Europe. U osnovi, to zvuči dobrim dijelom slično onome što je sad izgovorio Macron. Fischer je već onda govorio o "avangardi" Europske unije, o "gravitacijskom težištu" nacionalnih država članica koji će ih navesti da postanu još bliži. Tražio je u tome prirodan proces, a ne mukotrpne pregovore o "predaji" suvereniteta i čekanja što će učiniti ostali.

Gerhard Schröder - kancelar, Joschka Fischer - ministar vanjskih poslova. Dvojac na čelu Njemačke početkom tisućljeća (fotografija iz 2002.)

„Ne želim izbor ili SAD ili Kina"

Ali već onda i bez populista i protivnika Europe i na istoku i na zapadu je Fischer znao kako postoji "granica bola" građana nacionalnih država i kako "super-država Europa" ne mora nužno biti rješenje. U međuvremenu je pritisak postao još veći, a došle su i nove, zabrinjavajuće činjenice koje hitno traže pravo pozicioniranje i pravi odgovor.

"Udar kometa Trump", kako kaže Fischer, ne znači samo kraj globalnog poretka kakvog smo poznavali nego je to i eskalacija borbe za novu prevlast. Upravo se odlučuje hoće li Europljani još moći sami odlučivati o svom načinu života, o svom tumačenju veze između gospodarstva i načela prava i o svojim sustavima socijalne pomoći ili će im ostati još samo jedna dvojba: hoće li se prikloniti SAD-u ili Kini?

On osobno ne želi doživjeti da Njemačkoj i čitavoj Europi ostane izbor između dvije svjetske sile. Rusiju tu Fischer više uopće ne vidi kao nekog važnijeg čimbenika, jer se nova igra globalnih odnosa više ne vodi sirovinama, nego "spremnošću na digitalne inovacije".

Traži se europski New Deal

A ako sve i ukazuje na tu dilemu kojoj se približavamo, tek to je razlog da Njemačka prestane razmišljati o svojoj štednoj knjižici – jer joj te ušteđevine neće baš ništa pomoći. "Što ako u sljedećoj recesiji Trumpu njegovi suradnici kažu: stanje je takvo i takvo, mora se investirati. Onda će gospodin Trump pitati: 'A tko može ulagati novac?' I dobit će odgovor: 'The Germans'. Što mislite, kamo će onda otići sve što smo mi sad mukotrpno uštedjeli?" pita bivši njemački ministar vanjskih poslova.

Zaključak Joschke Fischera i njegov savjet njemačkoj vladi je jasan: valja otvoriti blagajnu, ali isto tako treba razmisliti kako da Njemačka svoju financijsku snagu transferira i u politički utjecaj i kako da ga upotrijebi. Tu se vratio i na konkretan slučaj Italije: njoj se može puno pomoći već i tako da se počne razgovarati o mogućnosti velikog investicijskog plana, svojevrsnog europskog New Deala. Konačno, u politici je važno i odaslati pravi signal svojih namjera.

Nakon gotovo dva sata rasprave, signalom se, označavajući kraj, oglasio i mobitel Joschke Fischera. Melodija je, kakve li simbolike, bila himna Evrope - Oda radosti iz Beethovenove 9. simfonije.

Izvor: Informativa.ba, dw.com
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara