U Bosni i Hercegovini se živi od politike, za politiku, u politici, zbog politike... Živi se dobro, odlično, ekstra i vrhunski. Kojim god hijerarhijskim slijedom hoćete. Ali politika – osim što je sveprisutna i određuje i uređuje svaki segment našeg življenja, slovi i kao uzrok svih događanja i izgovor za sve što „političari“ ne žele uraditi – pogan je, ali isplativ posao.

Narod i država

Ljudi koji su ušli u politiku iz ideala odavno su je napustili. Stranke su, na ovaj ili onaj način, napustili ne samo njihovi osnivači nego i oni koji su se strankama pridružili vjerujući da se „politika“ treba i može mijenjati iznutra. Oni koji su na bilo koji način zaslužni za nastanak ovoga što danas uživamo niti su u strankama, niti su u politici, niti su na ovom svijetu... Njihovi najbliži saradnici danas su manje-više zaboravljeni i razočarani pojedinci. Njihova mjesta zauzeli su stranački profesionalci i partijski aparatčici svih boja i uvjerenja.

Političari su kasta koja živi za sebe, i koji žive jedni od drugih čak i kad su najveći protivnici, jer čime bismo se povazdan bavili da nije njihovih svađa, prepucavanja i nadmudrivanja? Političari su politiku učinili estradom, putujućim cirkusom, reality-showom, sapunicom, crnom hronikom i žutom štampom... Dok se iza kulisa odlučuje o kadrovima i poslovima, narodu, narodima, građanima, stanovnicima i ostalima ostao je stres i kolektivna nervoza koja je ove godine počela ranije nego ikada prije. I to je, uz siromaštvo koje prijeti da bude sve šire i dublje, jedino što nam je ostalo zajedničko.

Od prvih poslijeratnih do ovih posljednjih izbora – e, da su, bogdo, zadnji! – gledamo gotovo istovjetnu paletu glava koje stare pred našim očima, slušamo neprestano iste priče iz istih usta koja se samo ponekad razvuku u ciničan osmijeh, gledamo namrštena lica, naborana čela, skupljene usne, izloženi smo istim neurozama, prijeti nam se istim prijetnjama... i sve se to ponavlja već godinama. Uvijek isti ljudi, iste priče, isti problemi, iste optužbe, isto vražije / đavolje / šejtansko kolo u kojem nas okreću u ludom ritmu dok nam se ne zgadi, ne ispovraćamo se i ne dignemo mi ruke od njih kao što su ih oni odavno digli od nas.

Oni se ponašaju kao da određuju sudbinu svemira, a ne neki glupi i jednostavni zakon ili pregovor u kojem je i njima i svima ostalima najvažnije koliko se u to mogu uračunati... Oni se smjenjuju, zamjenjuju, koaliraju, raskidaju koalicije, druže se, prekidaju prijateljstva, vole se pa se mrze... sve za naše dobro. Uvjeravaju nas da nam je dobro, da nam je bolje nego prije dvadeset godina, da će nam za dvadeset godina biti bolje nego sada... Za to vrijeme mi, nezahvalni za njihov trud i požrtvovanost, slušamo ih i ne vjerujemo ni da slušamo ono što čujemo, polahko, ali sigurno tonemo u paranoju, melanholiju, depresiju, razdražljivost, neuroze i psihoze najrazličitijih vrsta, ne razumijemo ih, ne shvatamo, ne podržavamo, samo glasamo ili ne glasamo, uživamo da ih mrzimo i mrzimo da ih volimo... To nije normalno!

Siromaštvo prijeti da postane još veće 

Politika, makar i dnevna, trebala bi biti izraz vizionarstva, poriva da se učini nešto više za ljude, za narod, za zemlju i državu, a ne igra medijsko-stranačkih podmetanja i prilika da se od politike živi udobno i elitistički. Umjesto toga, politika je postala ritualna, neurotska radnja, definicija ludila napose: ponavljanje iste radnje očekujući drugačiji rezultat.

No, i njima i nama odgovara tako. Svako malo pojavi se neko ko se ne slaže, pa se, k'o fol, otcijepi, pa se (isto k'o fol) protivi, pa k'o bit će nezavisni ili će osnovati svoju strančicu i najaviti sebe kao novog karizmatičnog vođu dok pored i iza njega stoje još najmanje trojica spremnih da ospore njegov autoritet i ustoliče sebe za još karizmatičnije vođe. Od njih su gori samo oni koji proizvedu jednog karizmatičnog vođu i čuvaju ga i štite i od stranke kojoj je vođa i od naroda kojem je lider... I političari i oni koji ih podržavaju i oni koji ih ne podržavaju, a šute... svi su zreli za ozbiljnog psihijatrijskog vještačenja i liječenja. A možda i za kakvog multireligijskog egzorcizma.

Može li se, ipak, živjeti bez politike ili ne mareći za politike? Ne mislim pritom na apolitičnost kojom se liječi krajnja ovisnost o politici niti na hipsterski fatalizam potpune isključenosti dnevne politike iz života... Mislim, može li se jedan dan živjeti bez kolektivne neuroze, bez stranačkog slamanja živaca i nerava, bez liderskog kompulzivno-opsesivnog poremećaja da je uvijek neko drugi kriv, a oni nikad, bez svih njihovih frustracija, kompleksa, neiživljenosti... dalje nabrajanje zašlo bi u domen nepristojnoga... Naravno da može! Ako čovjek ne formira svaki svoj životni stav i dnevno mišljenje u skladu sa sinoćnjim dnevnikom i opsesivnim / ovisničkim jutarnjim prelistavanjem svih – ili samo odabranih portala – koji nude vijesti(?!) na razmeđu između crne hronike i žute štampe, uopće ne znači da je apolitičan. Drugim riječima, život, načelno i uvjetno, bez politike je kada „zoon politikon“ (čovjek kao „društvena životinja“, kako ga je definirao još Aristotel) odluči živjeti tako da mu neće svaki pokret i sve što čini, govori i misli biti inficirano politikom.

Čovjek, doista jeste društveno, socijalno biće, ali je isto tako – neko manje, neko više – i duhovno. Njegova sudbina nije, niti smije biti, ako želi ostati čovjekom, jednoznačna, određena jednim jedinim aspektom stvarnosti. Čovjek bi po prirodi trebao biti radoznao, znatiželjan, nemiran, dinamičan, istraživač, stvorenje koje traga za novim svjetovima i odgovorima... Morao bi se, makar trebao, makar ponekad upitati: „A šta ako ništa nije onako kako se meni čini da jeste?!“

Zbirke kompleksa

Kako i zašto smo postali političke životinje, stranački hajvani, utoreni, uoboreni, uštaljeni u političke fanatizme nekolicine personificiranih enciklopedija ili makar obimnijih zbirki svih mogućih kompleksa, frustracija, neiživljenosti... od najviših (kompleksa najviše vrijednosti – mesijanskih) do najnižih (iskonskih, instinktivnih, animalnih)?

Kako i zašto smo sve svoje, živote i sebe same, reducirali, pojednostavili i banalizirali i podredili njima umjesto sebi. Tako i zato što su te žive karikature ljudi učinile da niko živ ne vjeruje da se bilo šta na ovome svijetu ili, makar, u ovoj zemlji može učiniti, obaviti, započeti i završiti ako nisi u „politici“! I tako godinama... generacijama! A sa novim generacijama dolaze novi nerealizirani predsjednici, premijeri i karizmatične vođe... čemu skromnost: direktori svemira, Božiji sekretari i šefovi kabineta... Ali to već nije neuroza, nego nešto puno gore... novi izbori!

Oznake:
Izvor: Informativa.ba, Avaz
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara