Enver Kazaz -

Polemizirali smo, dakle, tih neposredno poratnih godina Nedžad Latić i ja oko ideoloških naracija, i ne samo nas dvojica, ali te polemičke borbe nisu nikad prelazile u ideološku dogmu i njeno slijepilo

Nedžad Latić nedavno je objavio drugo izdanje romana Večernja kravata, koji je u prvom nosio naslov Krv bijelog horoza. Razvijen iz istoimene pripovijetke o hapšenju i mučenju u zatvoru Saliha Behmena, neposredno iza Drugog svjetskog rata,  ovo je praktički jedini roman bosanskohercegovačke književnosti koji tematizira stradanja pripadnika mlado-muslimanskog pokreta u SFRJ. O ovom pokretu u bošnjačkom društvenom prostoru stvoren je pravi politički mit i čitav niz viktimoloških fantazmi na kojima Alija Iztebegović i njegova stranka gradila moralno uporište za svoju vlast.

Melanholična slika bosanskog islama

Miljenko Jergović i ja samo promovirali smo Latićevu zbirku priča, koja je nosila naslov kao i ovaj roman,  na opće zaprepaštenje, čak zgražanje tadašnje sarajevske građanske scene, koja nas je zbog toga ogovarala po sarajevskim kafanama, smatrajući nas izdajnicima njihove (malo)građanštine. Mislim da je ta zbirka, tako sam tada tvrdio, a i danas, gotovo deceniju i po poslije, jedna od najboljih pripovjedačkih knjiga bosanskohercegovačke književnosti od rata na ovamo.

Latić je u njoj pokazao izniman dar pričanja, ali i vještinu slikanja ljudskih karaktera, a naročito ubjedljivo prikazao je modele čovjekovog stradanja unutar političkih sistema zasnovanih na sili i totalitarnim ideološkim obrascima. Postoji u toj knjizi i vrlo fini semantički dodatak – stišana, melanholična slika ljepote tradicionalnog  bosanskog islama unutar intimnih čovjekovih prostora.  Dok je bio tamo, u čovjekovoj nutrini i intimnom prostoru kao metafizički ideal i kućna kultura, bosanski islam je razvijao je rafinirani model čovjekovog ispunjavanja egzistencije smislom i pretakanja vjere u neposredne životne prakse. Onog časa kada je iz privatnih ušao u društveni prostor, kada se od vjere pretočio u ideološke naracije i političku doktrinu, on je nužno, zbog prirode političkog života, gubio znatno  u ljepoti i privlačnosti koju je nosio u višestoljetnoj tradiciji. Je li danas postao ideološka maska za kadrovsku politiku  stranke Bakira Izetbegovića i kruga njemu odanih članova?

Ta, danas već davna, promocija  pokazuje nešto sržno o tadašnjem, neposredno poratnom Sarajevu. Tada podijeljena medijska scena na tzv. liberalnu i onu koja je slijedila politiku Alije Izetbegovića, omogućavala je medijske borbe i političku pluralizaciju društva. Ona je danas, kao i mnogo šta drugo iz tog vremena postratne nade u oporavak BiH od rata  -naprosto umrla. Današnje političke pozicije medija i pojedinih novinara i intelektualaca mnogo govore o stepenu ovdašnje društvene destrukcije.

Tada je bilo moguće ono što je danas nezamislivo - da pisci u medijima strogo suprotstavljeni prema svojim ideološkim stajalištima, komuniciraju u prostoru književnosti i čak sarađuju. Polemičke borbe nisu, dakle, prerastale u ideološke demonizacije, mada se i to znalo dešavati, i lične mržnje, niti su se odražavale na tada bujan književni život. Bilo je moguće da Nedžad Ibrišimović, kao zagriženi esedaovac i predsjednik Društva pisaca ne vrši pritisak na mene, tadašnjeg urednika Lica, čiji je izdavač bilo upravo njegovo društvo pisaca, iako smo donijeli pjesmu u kojoj su se bili stihovi pišam se u cipele predsjedniku, ili ne psuj državu, u njoj živi tvoj vođa. Lica su, dakle, ciljano provocirala političku moć i osporavala njenu ideologiju, a pisac nosilac te ideologije i zagovornik političke moći nije niti jednom riječju ugrozio njihovo pravo na slobodu stvaranja.

Danas se, pak, događaju  nezamislive stvari. Upravni odbor PENA BiH, koji bi u skladu sa svojom Poveljom morao braniti slobodu mišljenja, stvaranja i javnog djelovanja, smjenjuje redakciju Novog Izraza i njen urednički savjet, bez ikakvog valjanog objašnjenja. Lične sujete i karijerističke ambicije te žeđ za testiranjem moći postale su jače od principa koje bi morao zastupati taj Upravni odbor. Ili se ono što je bilo nezamislivo samo desetak godina ranije pretvara u normativno političko djelovanje medija pod kontrolom vlastodržačkih bahatih moćnika. Tako npr. izvršni urednik Stava, magazina koji reklamira bračni par Izetbegović, Bakira i Sebiju, proglašava ustašom Miljenka Jergovića, a za najboljeg južnoslavenskog dječijeg pisca, Branka Ćopića, tvrdi se u tom magazinu da je partizanski ratni zločinac koji je tobože sudjelovao u zločinu nad bošnjačkim civilima u jednom selu u Bosanskoj krajini.  

Svojedobno sam, pišući tekst pod naslovom Etički poraz pobjednika,  analizirao roman Gluvi barut Branka Ćopića i u njemu  potresne opise partizanskih zločina nad civilima.  Ćopić, bez sumnje veoma etičan pisac, suočio je u tom romanu, ali u i Prolomu te pripovijetkama iz ciklusa Dani crvenog sljeza iz  Bašte sljezove boje, partizanski pokret kojemu je pripadao s njegovom etičkom odgovornošću i osporio normativnu ideološku priču o njegovoj apsolutnoj etičkoj ispravnosti. Nakon što sam tekst predao u štampu, jedan bivši veoma visoko rangirani komunistički političar zvao me na razgovor da me ubjeđuje kako Ćopić nije napisao to što stoji u Gluvom barutu.  Suočen s neoborivim argumentima, odustao je od daljnjeg razgovora. Time se naši kontakti prekinuti. A danas Bakirov Stav u širenju erdoganluka i bakirovštine kao priglupih ideoloških naracija usavršava nacionalističku mržnju na Ćopiću, Lovrenoviću, Jergoviću, Veličkoviću, rastačući i ono malo preostalog zajedničkog književnog života u BiH. Nikakve razlike nema između nacionalističkih i komunističkih dogmata, a i jedini i drugi snagom političke represije pokušavaju nametnuti društvenom polju svoja rigidne ideološka naracije kao moralno nesporna stajališta.

Polemizirali smo, dakle, tih neposredno poratnih godina Nedžad Latić i ja oko ideoloških naracija, i ne samo nas dvojica, ali te polemičke borbe nisu nikad prelazile u ideološku dogmu i njeno slijepilo. Drugi su novinari tadašnjeg Ljiljana zastupali rigidne ideološke dogme i pisali tekstove o soroščadima, anacionalnim izdajnicima u Bošnjaka, o miješanim brakovima,  o neporecivoj ispravnosti Alijine politike itd. Danas su oni strateški raspoređeni na važna mjesta. Dva su urednika Ljiljana postali političari u dvije suprotstavljene stranke, Dževad Hodžić u SDA, Hadžem Hajdarević u SDP-u, a oba su bili zastupnici u Skupštini kantona Sarajevo. To nešto govori o njima, ali i o tim partijama.  Džemaludin Latić, koji je pisao najradikalnije tekstove i polemike o svojim protivnicima, otišao je u A SDA i bio predsjednički kandidat na izborima, a i danas se zna radikalno oštro suprotstaviti svojim neistomišljenicima na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, gdje radi kao profesor. Mujki Spahić je u penziji i manje-više uz Bakira Izetbegovića. Neki od saradnika lista, Enes Karić npr., povukli su se potpuno sa novinarske scene, pa se bave drugim poslovima. Karić javno vidljivim, pišući odlične romane.

Taj Ljiljan je, sudeći prema nekim polemičkim stajalištima njegovih bivših novinara, uništen iznutra, a kako  - vjerovatno nećemo nikad s pouzdanim činjenicama saznati. Jedino je iz te prve garniture Ljiljana na novinarskoj sceni ostao Nedžad Latić. Ali, kako ostao – dosljedan svojim stajalištima! I to je činjenica koju, slagali se s njim ili ne, valja poštovati. Onog časa kada je Bakir Izetbegović okrenuo SDA naglavačke, Latić je napisao Sarajevski Armagedon, knjigu koja je tu stranku i njen vrh osvijetlila iznutra. Ono što je znao o sinu političara s kojim je bio veliki prijatelj, on je i napisao, kako se to obično kaže – bez dlake na jeziku. Zato nije njegova javna dosljednost ideološki dogmatska, nego reklo bi se idealistička. Vjerujem da je mogao birati neku od funkcija u SDA, ali on je odlučio da ode na javnu vjetrometinu i bude izložen najtežim mogućim pritiscima iz Bakirove stranke.

Latić danas kritizira tu stranku i njen bahati, nepotistički, katastrofalni način vladanja zemljom, a tu stranku i njenog lidera hvali Slobodna Bosna i njen negdašnji glodur Senad Avdić. Onih godina kada smo Jergović i ja promovirali Latićevu Večernju kravatu, Avdić i Slobodna Bosna bili su najzagriženiji zagovornici politike Zlatka Lagumdžije i kritičari Alije Izetbegovića. Lagumdžija je doživio politički krah i uništio SDP, Slobodna Bosna je doživjela novinarski krah, ugasila svoje printano izdanje i kao portal prešla pod skute Bakira Izetbegovića. Senad Avdić hvali Bakirovu vlast i politiku, a Nedžad Latić je kritizira. To je puni krug bosanskohercegovačkog društvenog apsurda u kojem nekada deklarativno liberalni novinar hvala političara koji Erdogana  proglašava bratom i svemuslimanskim vođom, dok taj hapsi na desetine hiljada svojih političkih oponenata. Istodobno, nekada manje-više otvoreno zagovornik politike SDA, Nedžad Latić bespoštedno kritizira njenog današnjeg vođu zalažući se za demokratske principe u društvu potpuno urušenih vrijednosti. Taj krug apsurda u kojem Senad Avdić služi Bakira na bošnjačkom prijestolju, a Nedžad Latić svojom kritikom dezintegrira njegovu politiku posvjedočuje dezintegraciju društvenih vrijednosti, ali, bogme, i nekih ljudskih karaktera koji se na javnoj sceni otvoreno pokazuju kao puzavice što rastu uz lidera.

Moralni sunovrat Bošnjaka

Od negdašnje novinarske ekipe Ljiljana samo je Nedžada Latić ostao na svojoj strani, ostali su se strateški povukli na položaje unosnije od novinarskih. Baš kao što se elita tzv. nezavisnog novinarska strateški povukla na uhljebljujuće položaje. Metiljević i Avdić u SDA, a Senad Pećanin dobro je prodao Dane i dezertirao iz novinarstva u advokate.  Nezavisna novinarska scena danas je, uz dva-tri izuzetka, mrtva u BiH. Nacionalizam ju je pojeo iznutra, a politički moćnici kupili su je za kusur sa svojih bankovnih računa.

Zašto naglašavam ove momente pišući o Latićevom romanu?  Naprosto zato što taj roman i njegov autor kao novinar, koji djeluje na javnoj od osnivanja Muslimanskog glasa devedesetih godina prošlog stoljeća  do danas, mogu osvijetliti neka od sržnih kretanja u bosanskohercegovačkom tranzicijskom prezentu. Naime, Latić je od Muslimanskog glasa  sve do otvorenog suprotstavljanja Bakiru Izetbegoviću mogao kapitalizirati svoj nemali simbolički ugled i namjesto novinarstvom baviti se nekim unosnijim poslom. Šireći ideološke fantazme o Mladim muslimanima, mnogi su članovi SDA napravili strelovite karijere i stekli nemjerljivu finansijsku dobit. Latić, koji je s nekima od njih bio blizak prijatelj, napisao je zbirku priča o njihovom stradanju i objavio roman – i ostao ono što je bio devedesetih godina prošlog stoljeća, novinar koji vatreno brani svoje stavove. Ta vrsta dosljednosti, slagali se Latićevim stavovima ili ne, ne da je rijetka na bošnjačkoj društvenoj sceni, već se na prste mogu izbrojati takve javne osobe. Mogla bi se u tom smislu napisati povijest bošnjačkog beščašća, pa vidjeti koliko su od Mladih muslimana profitirali mnogi kojima je mladomuslimanska ideologija tek pokriće za nečasne rabote. Baš zato mi se čini da je u povodu ovog Latićevog romana moguće pisati o moralnom sunovratu bošnjačkog društva i, pogotovu, stranke koja na temelju mladomuslimanske fantazme gradila svoj uticaj u bošnjačkim masama i do kraja iznevjerila te mase za račun svoje vladajuće vrhuške.

Za razliku od onih koji su o Mladim muslimanima gradili političke mitove i na njima profitirali, Latića zanimaju ljudske sudbine i patnja pojedinca u represivnom društvenom kontekstu. Zato je prvom planu njegovog romana slika pojedinca odanog svojim idealima, kojem represivni društveni aparat montira politički proces, hapsi ga, muči i na kraju osuđuje. Na toj osnovi razvijena je potresna priča o stradanju Saliha Behmena, o čijem životu romansijer priča na taj način da razvija simboličku narativnu figuru, zbog čega se ovaj roman ulančava u onaj literarni fenomen nazvan logorskom literaturom. Latić je, zapravo, jedini pisac koji je tematizirao stradanje Mladih muslimana i time omogućio njihove literarno memoriranja u ovdašnjem kulturnom pamćenju. Ako je politička moć gradila na Mladim muslimanima svoj viktimološki narativ, Večernja karavat niti jednim svojim aspektom ne podržava taj narativ, nego ga na izvjestan način i dekonstruira. U prvom planu romana je slika slamanja idealističkog pojedinica, a ne ideologizacija romaneskne priče. Time se roman nužno distancira od ideologije, ali istodobno on podriva ideološku naraciju kako bi se bavio golom ljudskom supstancom u i njenim stradanjem u društvu kao političkom zvjerinjaku. Tako se stvaraju nekoliko narativne opozicije: pojedinac – sistem, čovjekov idealizam – politički pragmatizam, moralnost žrtve – nasilje u ime ideološke moći. Mladomuslimanska tema iz pera Nedžada Latića konačno je namjesto preovlađujućeg političkog dobila svoje ljudsko lice. Behmen pri tom nije dat kao herojska idealistička figura kojom bi pisac pokušao načiniti identifikacijsko polje za realiziranja nekog tipa kolektivnog identiteta, kako je to slučaj sa npr. klasičnim historijskim romanom romantičarskog tipa koji traga za etničkom ideologijom i s njim usklađenim obrascem nacionalnog identiteta. Neće o Latićevom romanu moći pisati ni oni nacionalistički orijentirani književni povjesničari koji trube o kulturalnom pamćenju u bošnjačkoj književnosti na platformi stvaranja etničkog identiteta na kolektivno-autoritarnom obrascu. Upravo suprotno, oni će pred ovim romanom ostati nijemi, jer on naprosto ne omogućuje takvu vrstu interpretacije.

Latić ostao na svojoj strani!

Latić roman razvija u tri narativna toka, gdje se prvi okuplja oko sudbine Saliha Behmena, drugi ok junaka pod nadimkom Bojler, kao žrtve totalitarnog policijskog aparata koji slama anonimne pojedince, i treći oko udbaša koji i sam postaje žrtvom policijskog aparata. Tako je stvorena složena narativna mreža u kojoj se isprepliću sudbine stradalnika, da bi se politički zvjerinjak ukazao kao stalno obnavljanje iste sadržine zla. Bojler, koji će stradati slučajno, reklo bi se gotovo omaškom, zbog toga što oca djevojke u koju je zaljubljen sumnjiče udbaši za pripadnost Mladomuslimanskom pokretu, sreća Saliha Bhemena na odsluženju kazne u zatvoru i postaje njegov prijatelj. Na taj način se priča o političkom progonu, kao i u Salihovom slučaju, stapa s onom ljubavnom, a društvena drama svoj vrhunac doživljava u načinima na koji ideološki aparat slama, ne samo osumnjičenike za politički zabranjeno mišljenje nego i djevojke zaljubljene u njih. Ukidanjem granice između privatnog i javnog, politička moć ne želi ostvariti kontrolu jedino društvenog plana egzistencije, nego i onog intimnog. Prodorom u čovjekovu intimu, ona želi ostvariti totalnu kontrolu nad čovjekom, sankcionirajući i njegov um i njegove emocije. To je u istoj mjeri potresna priča o nemoći pojedinca da se suprotstavi totalitarnom društvenom aparatu koliko i ona samo činu hapšenja, mučenja i ispitivanja zatvorenika. Istodobno s tim, Salih Behmen izrasta u romanesknoj priči u figuru koja pokazuje da je vrijednije sačuvati ideale, nego li goli život, budući da bez ideala egzistencija gubi smisao i pretvara se u puko vegetiranje. Na taj način se očuvanje ideala i u najtežim, nezamislivim uslovima mučenja ukazuje i kao borba za osmišljavanje junakove egzistencije. Tu Latićev roman ostvaruje svoju najbolju humanističku potencu i pridružuje se onom toku literature o političkim progonima koja je preobrazila moralni pogled na totalitarne poretke 20. stoljeća. Ona, ta literatura dekonstruirala je utopijske konfiguracije socijalizma i sržno u dvadesetom stoljeću promijenila intelektualni pogled na političko polje. Istodobno s tim, ona je dekonstruirala historiografsko znanje, onu veliku historiju kao pobjedničku interpretaciju prošlih događaja i uvela priču odozdo, iz perspektive gole ljudske supstance koja je na različite način mrvljena u historiji.  Latićev roman, dakle, na tim pozicijama piše o Mladim muslimanima. Bakriova SDA i njena akademska zajednica Mlade muslimane koristi kao ideološko sredstvo kako bi prikrila ružno lice svoje vlasti. Na taj način su sinovi Mladih muslimana izdali i zloupotrijebili ideale zbog kojih su njihovi očevi bili spremni na žrtvu u autoritarnom društvenom sistemu. Hvaleći Erodgana, Bakir Izetbegović pridružuje se onima koji silu i nasilje vide kao izvor političke moći, one moći koja je satirala Mlade muslimane. Jesu li žrtva i krvnik u vječitoj irgi moći promijenili uloge time što je moralni kapital Mladih muslimana Izetbegoviću maska za hvaljenje autoritarnog vođe koji hapsi na desetine hiljada ljudi u pokušava uvesti smrtnu kaznu u pravni sistem zemlje kojom na autoritaran način vlada. Drugim riječima, može li se biti moralni nasljednik Mladih muslimana i hvaliti autoritarnog vođu. Latić kritizira i Erodgana i Bakira Izetbegovića i piše roman o idealizmu Saliha Behmena koji je bio spreman na najveću moguću žrtvu i ime svojih ideala. Zato se i može reći da Latić ostaje vjeran idealizmu Saliha Behmena, a Izetbegović pragmi onih koji su taj idealizam hapsili. Ne ponavlja li se u progonu Latića zbog njegove kritike vlasti nešto od onoga što je odredilo sudbinu Saliha Behmena.

 

(U povodu drugog izdanja romana Večernja kravata Nedžada Latića)

Izvor: Informativa.ba, thebosniatimes.ba
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara