-

Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojim posjedima na sjeveroistoku Bosne, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potiče iz ove porodice iz Plava“

Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima ( „Porijeklo porodica“, „Oslobodjenje“, 1971):

„Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg-Novom prije 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodijeljenja mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahmetovića ove porodice – Selimovići, Ćorići i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potiče iz ove porodice iz Plava, Crna Gora“

Meša Selimović sa porodicom -

…Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svoga korijena), neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: ‘Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo tim pominjanjem postigli?’ Ova zamjerka i ovakvo pitanje mogli bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo. Kod mene je ostala i jaka  nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima….

…. Eto tako (da se vratim na porijeklo porodice), negdje valjda početkom 17. vijeka, moj daleki predak Vujović iz Vranjske okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu. Ko zna da li su ih žrtvovali, odlikovali ili birali od oka. Izgleda da moji časni preci nisu bili suviše kruti što se tiče religije, a ni suviše iskreni: više ih je interesovala moguća korist, ili manja šteta, nego vjera. Za nas, za svoje nepoznate potomke, nisu mnogo marili. I možda su tu ravnodušnost prema svakoj vjeri prenijeli do mene u krvi moji docniji rođaci, a možda su svoju prevjeru plaćali većom revnošću u novoj vjeri.

I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvarala u crnu mržnju. Možda su Selimovići pobjegli iz Crne Gore u Bileću da se spasu od istrage poturica, možda su se zakrvljeni rođaci tukli i zatirali što su mogli žešće, i nije prošlo ni dvjesta godina a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju. Povjesna drama bosansko-hercegovačkih muslimana već stoljećima se odvijala na ovim prostorima, sa islamom koji je u našim krajevima prodro na zapad Evrope, ostavši na razmeđu svjetova, most i granica Istoka i Zapada, Hasan u „Dervišu i smrti“ kaže o tome: „Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja“.

 

Meša Selimović, Sjećanja memoarska proza, Beograd 1990.

Izvor: Informativa.ba,
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara