ISLAMISTIKA

Kako se odnositi prema nesrećama ili nevoljama kao sastavnim dijelovima naših života, tj. kako se ponašati kad nas one pogode i kako ih razumjeti?!

Neizostavni dio života na ovome svijetu jesu, između ostalog, i nevolje ili nesreće koje pogađaju ljude u njihovim životima, pojedinačno ili kolektivno. Na pojedinačnom nivou postoje životne nevolje koje su izvan ljudske kontrole, npr. smrt voljenih i bližnjih osoba, ali i one nevolje koje nastaju kao posljedica određenog načina života, ponašanja, moralnog djelovanja, odnosa prema drugima i sl. Navedeni faktori ubrzavaju nevolje ili životne tegobe, kao što, na primjer, nepravilna ishrana ili nezdrav način života dovode do raznih vrsta tegoba, tj. oboljenja. Isto tako, nepoštivanje, nepridržavanje, neuvažavanje ili omalovažavanje, kantovski rečeno, “moralnih zakona u nama” donosi, također, brojne tegobe, nevolje ili nesreće, ne samo pojedincima nego i čitavim zajednicama ili narodima. Na primjer, rasprostranjenost bluda, prostitucije u jednom društvu nesumnjivo to društvo kolektivno vodi u fizičku i moralnu katastrofu.

Jednostavno rečeno, nevolje ili nesreće su tu, oko nas; one su iskonska pratilja ljudskoga života, niko ih nije lišen ili pošteđen. Ali, u ovom kontekstu nameće nam se neizbježno pitanje: Kako se odnositi prema nesrećama ili nevoljama kao sastavnim dijelovima naših života, tj. kako se ponašati kad nas one pogode i kako ih razumjeti?! Da li, možda, očajavati, ili ih, pak, podnositi dostojanstveno i prepoznati ih kao iskušenja koja vode ka višem životnom smislu?! Također je važno prepoznati i uočiti uzroke koji dovode do nevolja.

Riječ musībe (nesreća) u Kur’anu

Riječ musībe (nesreća, nezgoda) u Kur’anu se spominje sedamdeset pet puta. Interesantno je i znakovito da se isti broj puta spominje i riječ šukr, što znači “zahvalnost” (A. M. Omar, Dictionary of The Holy Qur’an, 297). Ponavljanje riječi musībe u kur’anskome tekstu govori o važnosti ovoga pojma i, posebno, njegovog ispravnog razumijevanja u životu muslimana. Potrebno je istaknuti da ovaj pojam uvijek nosi negativnu značenjsku konotaciju, tj. njime se označava sve ono što šteti čovjeku ili, drugim riječima, svako zlo koje ga pogodi. Pojam musībe, posredstvom Kur’ana, ušao je i u naš bosanski jezik (izgovarajući se kao musibet u jednini, a musibeti u množini; S. Halilović, “Pravopisni rječnik”, u: Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo, 1996., 334), te se koristi i razumijeva u spomenutom značenju.

Vrste musibeta

Prema kur’anskome tekstu, postoje tri vrste musibeta.

Prva vrstu čine opći musibeti koji pogađaju ljude i Zemlju, kao što su katastrofe koje pogađaju narode i unište usjeve i potomstvo. Ovi opći musibeti dolaze samo kao kazna ljudima. Mnogo je primjera u Kur’anu za ovu vrstu musibeta. Na primjer: potop (tufan) Nuhovog, a.s., naroda: I Mi smo poslali Nuha narodu njegovome i on je proveo među njima hiljadu godina, manje pedeset ljeta, pa ih je potom zadesio potop, a bili su silnici (el-‘Ankebut, 14); kažnjavanje Lutovog, a.s., naroda “kamenjem od pečene gline”: I pošto dođe naredba Naša, Mi učinismo da u naseljima ono što je bilo gore – bude dolje, i na njih sručismo kamenje od gline pečene, naslagano, obilježeno od Gospodara tvoga, a ono ni od jednog nasilnika nije daleko! (Hud, 82–83);“siloviti vjetar” koji je pogodio narod Ad: A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima prepustio sedam noći i osam dana uzastopnih pa si vidio ljude u njima povaljane kao debla datulina šuplja. I vidiš li da je iko od njih ostao? (el-Hakka, 6–8)

Druga vrsta musibeta jesu musibeti koji pogađaju većinu ljudi, ali ne i prirodni ambijent u kojim oni žive. Najupečatljiviji primjer ove vrste musibeta jeste ono što se desilo Šuajbovom, a.s., narodu onda kada je odbio da slijedi Pravi put: I kada dođe odredba Naša, Mi smo spasili Šuajba i vjernike s njim, iz milosti Naše, a pogodio je silnike užasan glas i oni su osvanuli u svojim kućama nepomični, kao da u njima nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao što je daleko i Semud! (Hud, 94–95)

I treća vrsta musibeta su oni musbeti koji pogađaju pojedince, a ne sve ljude. Uzroci ove vrste musibeta razlikuju se shodno osobama koje musibet pogodi. Ako je riječ o nevjerniku, onda je njegov musibet vid kazne i odmazde, npr. u slučaju Karuna: Pa smo utjerali njega i kuću njegovu u zemlju i on nije imao nikakvu skupinu koja bi ga branila od Allaha niti je sām sebi mogao pomoći! (el-Kasas, 81), ili u slučaju Sāmirija koji je narod Benu Israil nagovorio/zaveo na obožavanje teleta: Reče: “E onda idi! Čitavog svog života ćeš govoriti: ‘Neka me niko ne dotiče!’ A čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog ‘boga’ koga si stalno obožavao, mi ćemo ga sigurno spaliti i po moru mu prah rasuti” (Ta Ha, 97).

Prema tome, suprotstavljanje Božijim propisima i zakonima i odvraćanje do njih ima za posljedicu nesreću kao vid kazne prema takvim osobama. Uzvišeni Allah obraća se Benu Israilu riječima: Jedite ukusna jela kojima smo vas opskrbili i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja! A koga snađe srdžba Moja – nastradao je! (Ta Ha, 81)

Malo prije smo kazali da su musibeti koji pogađaju nevjernike vid kazne ili odmazde prema njima zbog njihovog nevjerništva i griješenja. No, nisu svi musibeti kazna, nekada su oni iskušenja, nekada opomena, nekada milost.

Musibeti kao iskušenje

Mudrost ovih musibeta počiva u tome da se čovjek pokaže onakvim kakvim jeste, prvo pred samim sobom, a potom i pred drugima. Iskušenja su za vjernika nezaobilazna: Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!”, a da neće biti u iskušenje dovedeni? (el-Ankebut, 2) Uzvišeni Allah, dakle, iskušava ljude putem nevolja i belaja kako bi time jasno odvojio iskrene vjernike od munafika (licemjera): Ima ljudi koji robuju Allahu na ivici vjere! Ako ga zadesi dobro, on je smiren, a ako ga zadesi iskušenje, povrati se na svoju stranu, pa tako izgubi i ovaj i Onaj svijet. To je, uistinu, gubitak očiti (el-Hadž, 11). Drugim riječima, kako bi dobročinitelj (muhsin) pokazao svoju strpljivost i zahvalnost, a munafik svoju nezahvalnost i kuknjavu: Čovjek, kada hoće da ga iskuša Gospodar njegov pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!” A kad mu, da bi ga iskušao, oskudnom učini opskrbu njegovu, onda rekne: “Gospodar moj me je ponizio!” (el-Fedžr, 15–16) Za iskrenog vjernika – i u dobru i zlu počiva dobro, kao što je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Čudna je stvar sa vjernikom. U svakoj njegov situaciji je dobro, i to je slučaj samo sa vjernikom. Ako ga pogodi kakvo dobro, on zahvaljuje, pa to bude dobro za njega, a ako ga pogodi kakvo zlo, on se strpi, pa i to bude dobro za njega” (Muslim, 64).

Musibeti kao opomena

Nekim dunjalučkim musibetima, bolestima, udesima i drugim nevoljama, uzvišeni Allah opominje Svoje robove kako bi oni iz toga izvukli pouku, tj. kako bi se pokajali, prestali sa činjenjem grijeha i otpočeli živjeti bogobojaznim životom. Ove musibete uzvišeni Allah daje onima za koje On, Svojim iskonskim znanjem, zna da će se oni popraviti. Dok, s druge strane, onima koji uporno odbijaju Prvi put, uzvišeni Allah daje vremena sve dok oni ne pomisle da su sigurni od Njegove kazne, a onda ih iznenada kazni: Trebalo je da, kad im je došla kazna Naša, budu poslušni. Ali, ostala su tvrda srca njihova, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili. I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im otvorili kapije svega, a kad bi se obradovali onome što im je dato, kaznili bismo ih iznenada i oni bi svaku nadu izgubili (el-En’am, 43–44).

Nadalje, ovim iskušenjima uzvišeni Allah ljude odvraća od najveće kazne (el-‘azabu l-ekber) – tj. kazne Džehennemom: I Mi ćemo učiniti da iskuse blažu kaznu prije one najveće, ne bi li se povratili (es-Sedžde, 21). Uzroci ovih musibeta su brojni. U prvom redu, to su ljudski grijesi: Kakva god vas nevolja zadesi to je zbog onoga što su zaradile ruke vaše; a On i oprašta mnogo (eš-Šura, 42); Ono što te zadesi od dobra – to je od Allaha, a zlo koje te zadesi – to je od tebe! Mi smo te svim ljudima poslali kao poslanika, a Allah je dovoljan svjedok! (en-Nisa’, 79)

Musibeti kao milost

Ovaj vid musibeta posebno se odnosi na vjernike. Uzvišeni Allah time podiže njihov stepen, dakako ukoliko se vjernici suoče sa ovim musibetima kao iskreni vjernici: strpljivo i očekujući nagradu (k)od svoga Stvoritelja. Uzvišeni Allah kaže: Mi ćemo vas svakako dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetaka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive! One koji, kada ih zadesi kakva nevolja, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo!” To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; ti su na Pravome Putu (el-Bekare, 155–57). Komentator Ibn Džuzejj u komentaru riječi: Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo! – navodi: “Oni se sjećaju Ahireta kako bi sebi olakšali dunjalučke nevolje. U autentičnom hadisu kaže se: ‘Koga zadesi kakva nevolja pa on kaže: Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo! Bože moj, nagradi me za ono što me je pogodilo i daj mi umjesto toga dobro, Allah će mu dati bolje od onoga što ga je pogodilo.’ Ummu Selema je rekla: ‘Kad je umro moj muž Ebu Seleme, izgovorila sam ove riječi, pa mi je Allah dao zamjenu za njega – Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.’” (Teshil, 1/65).

Dimenzija milosti u ovim musibetima, pored navedenog, iskazuje se u činjenici da su oni uzrok opraštanja grijeha vjernicima. U hadisu koga prenose Ebu Se’id el-Hudri i Ebu Hurejre, r.a., stoji: “Muslimana neće pogoditi klonulost, bolest, briga, žalost, neprijatnost, jad, pa čak ni trn koji ga ubode, a da mu Allah time neće pobrisati dio grijeha” (Buhari, 5641). U drugom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Kome Allah želi dobro, iskuša ga nedaćama” (Buhari, 5645). Ovi i njima slični hadisu su radosna vijest za svakog vjernika i naputak za ispravno razumijevanja nedaća u životu na ovome svijetu.

Životne lekcije

Kada govorimo o nedaćama koje pogađaju vjernike, iz prethodno navedenog, kao važan zaključak možemo derivirati činjenicu da oni, vjernici, kroz nevolje, nesreće i iskušenja, koje strpljivo i dostojanstveno podnesu, zadobijaju Božiji oprost i Njegovu milost. Oni su, također, duboko svjesni kur’anskih riječi: Reci: “Pogodit će nas samo ono što nam odredi Allah, On je Gospodar naš.” I na Allaha neka se oslanjaju vjernici! (et-Tevbe, 51)

Dakle, nevolje, ma koliko one bile teške i bolne, moramo razumijevati kao pouke, ibrete i neminovne životne lekcije iz kojih ćemo izaći još bolji kao ljudi i vjernici. Nikada u nevoljama ne smijemo očajavati, već se s njima suočiti kao pravi vjernici, u potpunosti svjesni Božije mudrosti i milosti. Imajući na umu upravo Božiju mudrost i milost, u nevoljama, nedaćama i kušnjama, trebamo prepoznati i uočiti ono dobro koje Allah, dž.š., želi i daje nama vjernicima, svjesni kur’anskog principa: Allah zna, a vi ne znate! Uzvišeni Allah nakon Bitke na Uhudu, musibeta koji je pogodio prve muslimane, između ostalih, objavljuje i ove Svoje plemenite riječi: Ne klonite duhom i ne žalostite se! Vi ćete pobijediti ako budete vjernici! (Ali Imran, 139)

Almir Fatić -

Oznake:
Izvor: Informativa.ba, thebosniatimes
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara