Tužilaštvo BiH -

Izgleda da Tužilaštvo i Sud BiH posjeduju takve kapacitete da stignu procesuirati jednog bivšeg ministra i jednu aktuelnu ministricu zato što su svojim zamjenicima omogućili da svoje prihode uvećaju za osrednji tajkunski džeparac. Oni koji su na vrijeme pokrali kamione para, ostavljeni su na miru, pa je tako i pljačku međunarodnih donacija, teških nekoliko milijardi maraka, davno prekrila prašina.

Predsjednika SBB-a Fahrudin Radončić -

Respektabilan dio mahom sarajevske javnosti, sa medijskim štabom u Dnevnom avazu, ne posustaje u žestokoj kampanji protiv Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, pripisujući antibošnjačke i antidržavne namjere nalogodavcima hapšenja Fahrudina Radončića. Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) ne ostaje dužno svojim mnogobrojnim oponentima, upozoravajući ih da je, naprotiv, određivanje pritvora u predmetu protiv lidera SBB-a i Izetbegovićevog koalicionog partnera "dokaz postojanja pravne države i poruka da niko nije iznad zakona”.

Lisicu istjerati iz žbunja

Teško, dakle, da bi se iko ozbiljan usudio prognozirati epilog ovog slučaja, u kojem se politika i pravo čvrsto isprepliću. Ali, bez obzira na to, postoji od ovog političko-pravnog rašomona i jedna evidentna korist. Ona se sastoji u tome da je pitanje pravosuđa po prvi put do kraja istjerano načistac i to u njegovom društveno najvažnijem segmentu - zavisnosti od političkih utjecaja i pritisaka. Generalno uzevši, više nije sporno da centri političke moći kontrolišu pravosuđe, ali javnosti nisu poznate konkretne činjenice. Ako je već pomenuti tabor pobunjene javnosti - a u njemu ima i akademika, pisaca, filozofa, univerzitetskih profesora, advokata, sve do običnih građana - toliko uvjeren da je Fahrudin Radončić žrtva montiranog političkog procesa, onda bi to društvo moralo dovesti stvar do kraja i lisicu istjerati iz žbunja. Javna difamacija nekih ljudi adresirana je na SDA, ali u njenoj centrali vlada muk na tu temu.

Radončićev predmet je, sve u svemu, medijski jako zanimljiv, jer ide od kadije do kadije. Prvi kadija, onaj državni, očigledno namjerava da mu sudi po svim tačkama optužnice, a drugi, oličen u njenim mnogobrojnim osporavateljima, bjanko potpisuje njegovu nevinost. Godinama izloženo kritikama, kako ovdašnjih medija, tako i međunarodnih faktora, domaće pravosuđe našlo se u škripcu. Ni u samom VSTV-u, u kojem postoje i personalni animoziteti i koje proteklih godina nije bilo u stanju da se odbrani od političkih moćnika, stvari ne stoje dobro. Njegov predsjednik Milan Tegeltija, govoreći prije nekoliko dana o reformi pravosuđa u BiH, bio je izričit: "Kontroliše nas i izvršna i zakonodavna vlast.”

Ipak, teško je objasniti neke gafove najvažnije pravosudne institucije u zemlji. Ispada, pored ostalog, da Tužilaštvo i Sud BiH posjeduju takve kapacitete da stignu procesuirati jednog bivšeg ministra i jednu aktuelnu ministricu zato što su svojim podređenima omogućili da svoje prihode uvećaju za osrednji tajkunski džeparac. Elem, bivši ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj bio je optužen jer je odobrio isplatu novčane nagrade svojoj zamjenici u iznosu od 13.418 KM, a ministrica odbrane BiH Marina Pendeš jer je na isti način njenom zamjeniku isplaćeno 17.000 KM, ali im je Sud BiH izrekao oslobađajuće presude. U ova dva predmete održano je ukupno 20 ročišta, a Tužilaštvo je, izgubivši oba spora, oštetilo vlastitu državu za oko 30.000 KM.

Oni koji su na vrijeme pokrali kamione para, ostavljeni su na miru, pa je tako i pljačku međunarodnih donacija, teških nekoliko milijardi maraka, davno prekrila prašina. Slično je i sa izvlačenjem para iz javnih preduzeća, a politička korupcija je bila takvih razmjera da u njenom rasvjetljavanju više niko pametan ne zna ni odakle bi trebalo početi ni gdje stati. U izgubljene procese spadaju i oni vođeni protiv Dragana Čovića, Mladena Ivanića, Mirka Šarovića, Edhema Bičakčića, Hasana Čengića, Nedžada Brankovića… Sve tužbe su propale jer su bile em "lake kategorije”, em slabo utemeljene. Da li je u pitanju neznanje, neodgovornost tužilaca ili čak gaf smišljen zato da niko ne bude osuđen - na to pitanje javnost nikada nije dobila odgovor.

U sudovima stare Atine, kolijevke demokratije i etike, nije postojao državni tužilac. Optužbu je mogao da pokrene bilo koji građanin na svoj rizik. Ako je krivac bio osuđen, pripadao mu je deseti dio njegove imovine, ako bi krivca oslobodili, plaćao je kaznu od hiljadu drahmi. Sokratov tužilac zvao se Melet. Optužio je već ostarjelog filozofa da "kvari omladinu i ne priznaje Bogove koje Atina priznaje, da vjeruje u demone i prakticira religiozne kultove, nama tuđe, da se miješa u stvari koje ga se ne tiču; da istražuje ono što je ispod zemlje i iznad neba”.

Predmeti u mraku ladica

Mladi Melet zatražio je od Atinjana da Sokrata osude na smrt. Od 500 odabranih sudija, njih 280 je glasalo za Meletov zahtjev. Nastavak priče je poznat. Međutim, manje je poznato da su se Atinjani već poslije nekoliko dana pokajali što su Sokrata osudili na smrt. U znak žalosti zatvorili su gimnazije, pozorišta, gimnastičke dvorane, u izgnanstvo su poslali dvojicu njegovih tužitelja, a trećeg, Meleta, osudili na smrt. Bilo je to davno, 399. godine prije nove ere, ali zvuči nekako poučno, zar ne? Da je Nietzsche živ, danas bi svoju čuvenu misao "Bog je mrtav” vjerovatno preinačio u "Moral je mrtav”.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće moralo bi biti svojevrsna kuća pravde. Nije dostojno pravde kad, recimo, glavni tužilac izjavi kako je neki konkretan slučaj "delikatan”, jer to najčešće znači da predmet leži u mraku neke ladice i da će u njoj ležati sve dok ne zastari ili dok potencijalni krivac ne umre.

Pravda je iznad svega, ona je potrebna svima - žrtvama rata, radnicima koji su ostali na ulici jer su im fabrike opljačkane i ugašene, penzionerima kojima je država otela polovinu njihovog radnog vijeka, mladima koji ne žele privilegovanje i po babi i po stričevima, već jednake šanse za sve, pravda je potrebna onima koji su u svom okruženju izloženi nasilju samo zato što po ovoj ili onoj osnovi čine manjinu. Naše društvo je bremenito nepravdom svake vrste, a rad na uspostavljanju pravde zahtijeva lični rizik. Oni koji su plaćeni da vrše pravdu trebaju biti spremni na taj rizik ili se laćati nekog lagodnijeg posla. Miran život i vršenje pravde nikada i nigdje nisu išli zajedno.

 Gojko BERIĆ

 

Izvor: Informativa.ba, oslobodjenje.ba
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara