Uče nas od malena da pravi muškarci ne plaču. Isto tako nam prije nego što se rodimo okreče sobu u plavo, kupe plave cucle, kolica i peškire. I štramplice, zekice i dubak. Čim progovorimo moramo da znamo za koga navijamo. Čim prohodamo obuvaju nam kopačke, zamotavaju u bijele, žute, crne pojaseve. Kod nas na Balkanu ako nisi stereotipan muškarac od dva metra i sto kila, ako nemaš  sportske medalje, i ženu i švalerku nisi muško. Zato se i djeca gaje po stereotipima. Da bi se lakše ukopila, a i da bi zaliječila pokoji kompleks svojih roditelja.

Ako si dijete koje je rođeno da bi majka tobom spasila već propali brak, vrlo vjerovatno pored uloge sina moraš što prije da savladaš i ulogu majčinog obezbjeđenja, njenog zaštitnika i glasnogovornika, jer se to od muškog djeteta očekuje. Očekuje se da ćeš je braniti od onog stereotipnog Balkanca sa ženom i švalerkom, kog je ona samovoljno izabrala za svog muža, a kog ti nisi samovoljno izabrao za svog oca. Ako si dijete propalog sportiste, a dao nas bog talentovane za sport pa su svi kao petlići, juniori, seniori, veterani ili makar rekreativci imali zlatno doba svoje karijere u beton ligi, ima da tjeraš loptu dok ti se stopala ne ogule samo da bi neuspjeli tata imao sina uspješnog sportistu. Jer se to od muškog djeteta očekuje.

Iz pelena u kopačke, iz kopački u školske klupe. Djevojčice su pedantnije, marljivije, a muško dijete je, čini se, genetski predodređeno da bude divlje i neposlušno. Onda roditelji, samo zato što si muško, počnu da te vaspitavaju  „nek je živ i zdrav“ metodom. Samo da završiš školu, da ne ponavljaš razred, neki zanat da imaš u rukama, jer muškarac mora da bude sposoban, ne mora da bude pametan. To je logika u kojoj pametan muškarac se ne smatra uspješnim, pa onda ostani glup jer si muško.

Iz školskih klupi u međunožja. Taman si naučio kako da sam oblačiš gaće sebi, posle par godina odma’ treba da naučiš kako se skidaju tuđe. Hormoni ti kidaju i tijelo i glavu, bubuljice ti i po tabanima izlaze, dlake rastu na svakom kvadratnom centimertu tijela. ’Oće ti se a nemaš s kim. U momentima sužene svijesti u mozgu, a proširenih krvnih sudova među mogama, miriš se sa svojom paranojom da ćeš umrijeti nevin. Na sve strane slušaš priče kako je veličina bitna. Ne, bitna je tehnika. Ma kakva tehnika, veličina. Ni govora veličina, bez tehnike ništa. Među nogama imaš činjenično stanje, možeš da dubiš na trepavicama on neće da poraste veći nego što je čak i onda kad je najveći. A tebi nekako uvijek djeluje da ne bi bilo zgoreg da bude još malo veći. I tako pun sumnji, iako znaš da svi vole samouvjerene, cijelu mladost ostaneš na centimetar do sreće.

Onda dođe vrijeme procjene tvoje bračne podobnosti. Ako imaš dobra kola onda si vjerovatno tatin sin, ako nemaš nikakva onda si sirotinja. Ako ne izmakneš stolicu nevaspitan si, ako pokloniš cvijet paćenik si. Ako ne koristiš kreme onda si neuredan, ako koristiš onda si previše ulickan. Ako si u optimumu između dva negativna ekstrema onda si ili suviše normalan i nezanimljiv ili si onaj Izvini-ali-ja-te-volim-samo-kao-druga tip muškaraca.

U nomenklaturi pravih Srbendi i Balkanaca ne može da bude onih koji recimo vole šah, glumu, književnost, koji bi radije svirali gitaru nego što bi sjedeli u kladionici, koji znaju razliku između alkana i alkena ali ne znaju koliko golf V ima konja pod haubom. Tamo nema onih koji pokazuju emocije, koji se smiju kad im se smije a plače kad im se plače. Nije toliko strašno što se od muškaraca očekuje da rade određene stvari, nego što se očekuje da neke stvari ne rade. Tužno je što ponekad naglašavanje muškosti znači poništavanje ljudskosti, iako jedno sa drugim nema veze. A kad se to desi znači da je kraj. Takvim muškarcima nema spasa. Sa te strane sve je sivo, samo su pare zlatne, sa te strane sve je nebitno samo ona ženska stvar ima smisao, sa te strane sve žene su iste i loše, samo majka i sestra nisu, sa te strane nema samokritičnosti nego pravdanja sebe, tamo je samo on pametan a svi ostali glupi. Tamo je mrak.

Duboko u nama stoje emocije i odlike koje su univerzalne neovisno od toga kog smo pola. To su ljudskost, poštovanje, iskrenost, ljubav i dobronamjernost. Zato momci, slobodno zaplačite pred bilo kim kad vam se plače jer time ne pokazuješ da si slab – već da si Čovjek. A danas ovom svijetu treba više onih koji su hrabri da pokažu šta osjećaju, nego onih koji misle da je hrabrost skrivati emocije.

P.S. Da veličina nije bitna, ne bi se raspravljalo o tome da li je Pluton planeta ili nije. ;)

Izvor: Informativa.ba, blogdan.rs
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara