-

Kada sam ja bio đak, nastavnici nisu znali šta je disleksija. U moje vrijeme u školama uopšte nije bilo mnogo mjesta za saosjećajnost, razumijevanje i ljudskost. Ali ne ljutim se na svoje nastavnike. Neki od njih su htjeli da pomognu učenicima, ali im to nije bilo dozvoljeno. Posvetiti pažnju djeci, pokazati razumijevanje, saslušati njihove probleme – to se tada prosto nije radilo: prošlost je neka druga zemlja.

Moje ideje na časovima uvijek su bile u sukobu sa onim što su nastavnici govorili. Sjećam se da je učiteljica jednom rekla da ljudska bića trećinu života provode spavajući. Podigao sam ruku i pitao: „Ako Bog postoji, zar to nije greška u njegovom planu? Kada pravimo neku stvar, želimo da bude efikasna. Da sam ja Bog, ljudi ne bi morali da spavaju. Tako bi mogli da učine za trećinu više dobrih djela“.

„Ćuti, budalo“, rekla je, „onda bi loši ljudi činili za trećinu više loših djela“. Mislio sam da je moja ideja zanimljiva. Bio sam kreativan. I njen odgovor je bio dobar. Ali eto, nazvala me je budalom samo zato što sam to pomislio.

Jednom je govorila o Africi i „lokalnim divljacima“, a ja sam je pitao: „Ko vam daje pravo da određujete ko su divljaci?“ Ona je odgovorila: „Ko je tebi dao pravo da mi protivriječiš?“ – i tako sam sebi napravio problem.

Kada sam shvatio da mi pisanje ne ide, zatražio sam pomoć od učiteljice. Ona mi je rekla: „Nije to ništa strašno. Ne mogu svi da budu pametni. Ali sigurno si dobar u sportu. Idi napolje, igraj fudbal“. „Odlična ideja“, pomislio sam tada, ali danas znam da sam bio žrtva stereotipa.

Već u školi sam imao pjesme u glavi. Kada sam imao 10, 11 godina, moja sestra ih je zapisala. Sa 13 sam mogao pomalo da čitam, ali čitanje mi je bilo naporno i brzo sam odustajao. Mislio sam, ako mogu da pročitam koliko koja novčanica vrijedi, to je dovoljno. Za ostalo ću da pitam druge.

Bio sam izbačen iz nekoliko škola, posljednji put kad sam imao 13 godina. Izbacili su me zato što sam se ponašao kao uličar, tukao se, raspravljao sa nastavnicima. Nikada nikoga nisam napao nožem; ali osvetio sam se jednom nastavniku. Ukrao sam mu kola i provozao se po bašti ispred njegove kuće. Rekao nam je da nacisti nisu toliko loši kao što se priča. U to vrijeme to je moglo da se kaže u učionici. U popravnom domu sam dosta vremena proveo posmatrajući ljude na koje nisam želio da ličim. Primjetio sam momka koji je sjedio pogrbljen i pomislio: „Ne želim da budem takav“. Naučio sam da sjedim uspravnih leđa. Pažljivo posmatranje i zapažanje su mi pomogli da donesem ispravne odluke.

U zatvorima ima mnogo disleksičnih ljudi. Ima ih dosta i među arhitektima. Statistika kaže da bih ja danas morao da budem u zatvoru: crn, odrastao u pogrešnom dijelu grada, u rasturenoj porodici, u sukobu sa zakonom od malih nogu, praktično ne zna da čita i piše, nema nikakve kvalifikacije i povrh svega je disleksičan. Vjerujem da nijedan čovjek ne mora da završi u zatvoru, ako uspije da pobijedi strahove i pronađe svoj put.

U zatvorima sam sretao muškarce i žene čija se inteligencija i druge sposobnosti ne razlikuju od mojih. Iskoristio sam prilike koje sam dobio, a oni su svoje vjerovatno propustili ili ih nisu ni primjetili.

Nikada nisam mislio da sam glup. S tim nisam morao da se nosim. Ako čovjek koji odlično čita i piše kaže da su crni ljudi divljaci, znam da je on taj koji je glup, a ne ja. Vjerovao sam u sebe.

Pjesme iz prve knjige sam govorio djevojci, a ona ih je zapisivala. Knjiga je dobro prošla, naročito u crnoj zajednici. Pisao sam „wid luv“ umjesto „with love“. Niko nije rekao da su pjesme disleksične – svi su mislili da pišem fonetski.

Kada sam napunio 21 godinu upisao sam se na kurs pisanja i čitanja u Londonu. Nastavnica mi je rekla da sam disleksičan. Pitao sam je: „Hoću li morati da se operišem?“ Ona mi je objasnila šta to znači i meni je sinulo: „Da, to je to. A već sam mislio da ludim“.

Nastavio sam da pišem pjesme, romane za tinejdžere i razne druge knjige i pravim muziku. I danas kada treba da napišem „čvor“, moram da zastanem i razmislim kako se piše. Ponekad nacrtam nešto što će me podsjetiti na riječ koja mi je potrebna. Ako ne mogu da se sjetim kako se piše „pitanje“, stavim znak pitanja i kasnije se vratim na to mjesto.

Prvo što primjećujem kod knjiga je njihova debljina. Znam da isto rade mnogi mladi ljudi kojima čitanje teško ide. Kada mi je Univerzitet Brunel ponudio da predajem poeziju i kreativno pisanje, znao sam da će moji studenti biti formalno obrazovaniji od mene. Uvijek im govorim: „Za dobru ocjenu na ovom kursu dovoljna je dobra memorija – ali bez strasti, kreativnosti i individualnosti ocjena ne vrijedi mnogo“.

Danas su ljudi spremniji da prihvate moju disleksiju. Poeziju mogu dagovorim pred publikom jer ne moram da je ponavljam uvijek na isti način, riječ za riječ, ali nikada javno ne čitam iz svojih romana. Na književnim festivalima umjesto mene čita glumac. Kada bih ja čitao, ne bi mi ostalo energije ni za šta drugo.

Ako ljudi oko vas ne mogu da shvate šta je disleksija, to je njihov problem. Ako ljudi oko mene imaju problem s mojom bojom kože, neću zbog toga početi da razmišljam kako da postanem bijel. To je njihov problem, a ne moj, i oni treba da ga rješavaju.

Ako ste disleksični i čini vam se da vas nešto sputava, ne zaboravite: to niste vi. Disleksija je na mnogo načina čovjekovo prirodno stanje.

Čitanje i pisanje su neprirodni. Kad pogledate slikovno pismo kao što je kinesko, prepoznaćete znak za ženu jer liči na ženu. Znak za kuću liči na kuću. Kako smo od slika stigli do kuka i kvaka koje predstavljaju glasove?

Zato nemojte zamjerati sebi. Ako ste roditelj disleksičnog djeteta, nemojte misliti da je to nedostatak. Disleksija nije mjera inteligencije: možda je vaše dijete genije. Disleksija ljude čini kreativnijima. Kada sastavljate rečenicu i ne možete da pronađete pravu riječ, morate da smislite drugi način da se izrazite. To traži kreativnost i jača „kreativni mišić“.

Djeca mi ponekad prilaze i govore: „I ja imam disleksiju“. Ja im odgovaram: „To znači da svijet vidiš drugačije; iskoristi to kao prednost. Mi disleksični ljudi to možemo – mi smo arhitekti, dizajneri“. Nekada mi se učini da su ponosni zbog toga što smo slični. Ako im to pomaže, odlično. Ja nisam imao podršku kao dijete. Zato kažem: „Prokleti nedisleksičari, šta zamišljate, ko ste vi?“

Odlomak iz knjige Creative, successful, dyslexic: 23 high achievers share their stories (Kreativni, uspješni, disleksični: 23 uspješne priče), ur. Margaret Rooke.

Benjamin Zephaniah, The Guardian, 02.10.2015.

Preveo Đorđe Tomić

Izvor: Informativa.ba, pescanik.net
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara