Fadil Alihodžić -

Fadil Alihodžić iz Vlasenice vjerovatno je najveći mučenik i sinonim za iživljavanje nad Bošnjacima u ovom mjestu u sjevero-istočnoj Bosni tokom proteklog rata. Pretrpio je takve patnje da mnogi nisu vjerovali da je uspio preživjeti, a povodom 23. godišnjice stradanja nesrpskog stanovništva sa područja Vlasenice i zatvaranja zloglasnog logora Sušica, Alihodžić se u razgovoru prisjetio najtežih dana u životu.

"Bio sam među poznatijim ljudima i gotovo svi u Vlasenici i okolini su me znali. Radio sam u 'Elektrodistribuciji' sve do 28. aprila 1992. godine. U to vrijeme već su počeli netragom nestajati Bošnjaci. Naše komšije srpske nacionalnosti su ih odvodile i oni se više nikad nisu vratili. Mene su maltretirali komšije i školski drugovi, a kada sam išao na jednu intervenciju izvan grada, naišao sam na mjesto gdje su Bošnjaci bili pobijeni i brzo zakopani. Oko trafostanice se širio nesnosan smrad raspadanja ljudskih tijela", započinje Alihodžić svoje potresno svjedočenje.

Jedno jutro kada je došao na posao, priča da je pred njega stao radni kolega sa puškom i tražio da mu pokaže ličnu kartu.

"Ličnu kartu nikad nisam nosio sa sobom pa ni taj dan, a čovjek s kojim sam godinama radio, vratio me s posla. Drug iz škole me kasnije zarobio i natjerao me da četiri sata stojim uz jednu kuću, s rukama dignutim iznad glave. Ruke su mi utrnule, jer se krv slila, a u međuvremenu su me maltretirali i provocirali. Od tada se nisam vraćao na posao, ali su proganjanja postala konstanta. Samo mjesec-dva prije tih dešavanja imao sam velike životne planove. Namjeravao sam da se ženim, ali su mi ubili djevojku. Mene su premlaćivali i mučili na razne načine. Moji sugrađani svezali su me na neko staro oklopno vozilo iz Drugog svjetskog rata i tako razapetog vozili su me kroz grad, kao pouku. Ostalim Bošnjacima prijetili su da će, ako ne budu sarađivali s njima, 'proći kao Fadil'. Jeziv je osjećaj kada vas neko baci pod oklopno vozilo, između točkova, pa prelazi preko vas", priča sagovornik.

Bježeći kroz šume uspio je doći do Kladnja, gdje se nakon kraćeg oporavka od premlaćivanja, pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

"Tokom akcije na planini Majevici, moji saborci su me ostavili, a četnici su me uhvatili i bio sam u logorima u Ugljeviku, Batkovićima, Doboju, Bosanskom Brodu. Ma nema gdje nisam bio, a najgore je bilo to što sam zarobljen kao vojnik i najteže mi je bilo u Batkovićima. Po pet-šest puta dnevno su me tukli. Vješali su me i silovali, a kada su predstavnici Crvenog krsta dolazili da posjete logor, da ne bi vidjeli na šta ličimo mi, najviše premlaćivani, neprijatelji su nas sakrili u neku šupu gdje su držali žito", prisjeća se Alihodžić, koji je nakon nepodnošljivih tortura i poslije određenog vremena ipak razmijenjen, ali u polumrtvom stanju, gotovo nijedna kost u njegovom organizmu nije bila čitava.

Neprijatelji su, smatra Alihodžić, dopustili da bude razmijenjen, jer su vjerovali da će ubrzo umrijeti. Njegova sestra, koja se kao izbjeglica nalazila u Engleskoj, zahtijevala je spajanje porodice, pa se i Alihodžić ubrzo našao u jednoj od engleskih bolnica.

Iako njegov današnji fizički izgled i kretnje ne odaju da je riječ o bolesnom čovjeku, Alihodžić često posjećuje ljekare koji mu pokušavaju izliječiti bubrege, jetru, leđa, pluća...

"Prilikom dolaska u Englesku, gdje me izmjestio UNHCR, nijedno rebro mi nije bilo čitavo i bio sam bez zuba. U Doboju sam primio nečistu krv, pa mi je jetra zatrovana. Nevidljive posljedice mučenja ipak su najgore jer kroz njih uvijek ponovo sve proživljavam. Noćne more koje imam toliko su stvarne i imam osjećaj da taj užas još uvijek traje i da nikad neće prestati", priča Alihodžić.

Prvi poslijeratni dolazak u Vlasenicu mu je, priča, bio vrlo mučan. U međuvremenu je zasnovao porodicu, pa sada u svoje rodno mjesto dolazi sa suprugom Semkom, te kćerkom Eminom (10) i sinom Farukom (6).

"Bio sam veoma nervozan kada sam prvi put došao, ali kasnije sam se opustio. Iste komšije koje su me mučile, sada bi sa mnom kao uspostavili kontakt i razgovarali. Oni bi se pravili kao da se ništa nije desilo. Ali, ja ih ignorišem. Sreo sam i onog nekadašnjeg radnog kolegu. Prepoznao me i pitao 'Kako si, Fadile?'. Ja sam mu odgovorio sa 'Ko si ti? Ja te ne znam, daj mi ličnu kartu!'. Okrenuo se i otišao. Više nikad ništa nije pokušavao. Ako se gdje sretnemo, on se pravi da me ne vidi. Tako je bolje. Mnogi vlasenički Bošnjaci prodali su svoju imovinu, ali ja moju kuću i avliju ne dam ni za kakve pare. Nikakvi milioni mi ih ne mogu zamijeniti i tako će biti sve dok sam ja živ, a kad me ne bude, nek djeca rade šta hoće. Najvažnije mi je da imam gdje doći, a kada hodam ulicama Vlasenice, idem uzdignute glave. Neka me vide da sam došao. Neka vide da sam živ i da se ne bojim", poručuje Alihodžić na kraju razgovora.

Izvor: Informativa.ba, AA
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara