Eksperimenti poslušnosti

Ugledni psiholog Stanley Milgram radio je brojne studije u kojima je izučavao poslušnost, odnosno što je to u ljudima da izvršavaju naredbe autoriteta koliko god one brutalne bile ili se pak protivile njihovoj savjesti. Tako je Milgram radio eksperimente u kojima su ljudi davali jedni drugima elektrošokove po naredbi, s čime je objasnio i slijepo slijeđenje autoriteta slično onom kao i kod nacista koji su ubijali Židove.

Nasljednici njegove teorije, psiholozi Charles Sheridan i Richard King odlučili su dodatno provjeriti njegove teze, no ovaj put sa životinjama, jer je postojala mogućnost da je s ljudima studija bila namještena – odnosno da nije riječ o stvarnim elektrošokovima. Tako su kao žrtve studije uzeli psiće, kojima su ispitanici trebali davati stvarne elektrošokove ako nisu izvršavali naredbe – primjerice stajali na određen način. Preko polovice muških ispitanika pod velikim stresom izvršavali su naredbe znanstvenika i davali elektrošokove psićima, a još bizarnije – svaka žena pokazala je poslušnost, dok su neke od njih cijelo vrijeme studije plakale na zvuk patnje kod psića.

Mjerenje straha kod umirućeg muškarca

John Deering bio je osuđeni kriminalac koji je ubio nekog tijekom pljačke, a 1952. g. osuđen je na smrt pred streljačkim vodom. Prije smrti su ga liječnici nagovorili na neobičan eksperiment te mu priključili elektrode koje su trebale mjeriti detalje njegove smrti. Njegovo je srce stalo točno 15,6 sekundi nakon pucnja, a proglašen je mrtvim 150 sekundi kasnije.

Osim mjerenja vremena prestanka rada srca, elektrokardiogram je mjerio i njegov puls te su prema tome analizirali i razinu straha koju osjeća prije smrti. U trenutku u kojem je šerif izdao naredbu “pucaj” njegov je puls mjerio 180 otkucaja u minuti, a zaključak ove poprilično besmislene studije je bio – nemoguće je biti hrabar gledajući smrti u oči, piše Listverse.

Davanje radioaktivnog željeza trudnicama

Godine 1945. istraživači sa Sveučilišta Vanderbilt osmislili su vrlo kontroverznu studiju u kojoj su željeli mjeriti razinu apsorpcije željeza kod trudnica. To ne bi bilo tako neobično da nisu odlučili dati im radioaktivno željezo, kojeg je ukupno primilo 829 trudnica s dijagnozom anemije. One su i ne znajući pile tablete koje su sadržavale razine zračenja do 30 puta veće od dopuštenih.

Drugi je cilj studije bio promatrati dugoročne posljedice zračenja na djecu, a vjeruje se kako je eksperiment uzrokovao smrti troje djece – jedne djevojčice s 11. g. i dvoje dječaka u dobi od pet i 11. g. Protiv Sveučilišta je naposljetku podnesena tužba te su u nagodbi isplatili oko 10 milijuna dolara oštećenima.

Bostonski projekt

Dr. William Sweet iz američkog Nacionalnog laboratorija Oak Ridge je 1953. g. proveo studiju u kojoj je smrtno oboljelima od raka u terminalnim fazama injektirao radioaktivni uran. Poput Vanderbilt studije, njegov cilj je bio dvojak. Prvi je bio mjeriti razinu apsorpcije urana u ljudsko tijelo, dok je drugi bio istražiti kako će radioaktivni element djelovati na rast tumora. Kao dio dogovora s američkom vladom, dr. Sweet je nakon smrti predao tijela na daljnje izučavanje.

Niti jedan od pacijenata nije pokazao ikakve znakove oporavka, a većina ih je umrla vrlo brzo nakon dobivanja injekcija, no najkontroverzniji je podatak kako pacijenti uopće nisu bili upućeni, odnosno dali svoj pristanak za sudjelovanje u studiji.

Testiranje bakterija u San Franciscu

Tijekom 1950-ih u američkim je znanstvenim krugovima postojao strah od mogućeg rata s biološkim oružjem sa Sovjetima. Stoga su odlučili testirati mogućnosti širenja i zaraze potencijalnim oružjem kako bi razvili scenarij mogućeg napada na američkom tlu. U studiju su “napunili” vozilo bakterijom Serratia marcescens te ga parkirali nekoliko kilometara od San Francisca. Budući da ta bakterija tvori crvene kolonije na uzorcima vode i tla, ona je bila idealna za praćenje. Vjerovali su kako je potpuno sigurna za ljude, dok zapravo uzrokuje razne respiratorne i urinarne infekcije.

Zabilježili su velik porast u broju oboljelih od upale pluća te uroloških bolesti, a na stotine tisuća nedužnih civila bilo je izloženo nepotrebnoj zarazi. Najgori dio eksperimenta je to što je bio potpuno nepotreban, jer su slične studije već prije izvedene u nenaseljenim pustinjskim područjima.

Eksperiment potrgane igračke

Znanstvenici sa Sveučilišta Iowa dali su skupini djece igračke sa strogim uputama kako ih ne smiju slomiti. Potom su znanstvenici potajice potrgali igračke te podvrgnuli djecu trenutnom osjećaju krivnje. Čim su ispitivači navodno primijetili da su igračke slomljene, kratko su rekli “a joj”, čime su izrazili svoje razočaranje. Potom su promatrali njihove reakcije, a velik broj njih je bio pod stresom te su plakali. Kao i kod drugih slučajeva studija s djecom, i ova dovodi u pitanje etičnosti eksperimenta te pristanka roditelja neupućenih u eksperiment. Osim toga, nameće se i pitanje imaju li pravo roditelji odlučivati o sudjelovanju njihove djece u studiji koja može imati neočekivane posljedice.

Eksperiment s rakom

Chester M. Southam bio je poznati istraživač karcinoma 1960-ih godina, a želio je otkriti kako bi se organizam ljudi s imunitetom oslabljenim uslijed neke druge kronične bolesti borio s rakom. Da bi testirao svoju teoriju, ispitanike je pronašao u Židovskoj bolnici za kronične bolesti u New Yorku, čiji je ravnatelj dopustio da injektira 22 pacijenata sa stranim i živim stanicama raka jetre. Ovaj eksperiment čija svrha nije bila liječenje izveden je na starijim pacijentima u terminalnim fazama bolesti koji nisu dali svoj pristanak za sudjelovanje. I ne samo to, neki koji su direktno odbili biti dijelom studije jer nisu znali njezine detalje, ipak su dobili iste injekcije.

Na kraju studije, Southam je dobio jednogodišnju uvjetnu kaznu zabrane rada medicinom, a taj eksperiment aktualizirao je pitanje pristanka u medicinskim studijama.

Malarija u zatvoru

Kako bi isprobali razne lijekove za malariju u jeku Drugog svjetskog rata, američki su znanstvenici odlučili ih testirati na zatvorenicima u kaznionici Stateville. Oni su postali pokusni kunići, a iako su proglašeni mentalno sposobnima, pitanje njihovog dobrovoljnog pristanka je i dalje diskutabilno.

Iako nitko nije umro za vrijeme studije te su mnogi od njih dobili bogate nagrade za sudjelovanje kao i određena pomilovanja, cijena koju su morali platiti je bila zaraza malarijom.

Mijenjanje seksualne orijentacije

Dr. Robert Heath sa Sveučilišta Tualane provodio je brojne eksperimente kojima je električnom stimulacijom mozga želio liječiti homoseksualnost. Ispitanik je bio 24-godišnji homoseksualni muškarac, koji je patio od paranoje i depresije. Davao mu je elektrošokove u regije mozga zadužene za osjećaj užitka, a ispitanik je izvijestio o euforičnom zadovoljstvu. Dobio je i mogućnost sam sebi davati elektrošokove iako je procijenjen kao suicidalan te je to činio nekoliko sati.

Nedugo nakon toga, ispitanik je masturbirao na seksualnu pornografiju i uspješno doživio orgazam. Potom je dr. Heath u eksperiment uveo plaćenu prostitutku, za koju ispitanik nije bio seksualno zainteresiran. Nakon što je ona inicirala seksualni kontakt, a pacijentu su i dalje davani elektrošokovi, doživio je orgazam.

Godinu dana nakon studije, pacijent je izvijestio o redovitim seksualnim odnosima i s muškarcima i ženama, a dr. Heath je proglasio studiju polovično uspješnom te više nije pokušavao “liječiti homoseksualnost”.

Izvor: Informativa.ba,
Komentari (0)

* Sva polja su obavezna
preostalo 500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Informativa.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Informativa.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Informativa.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Ućitaj još komentara